Ovaj tekst sam dobio 8 Juna 2001 godne. PRIČA O KROMPIRU, priča o biljci sa zvezde Sirius...KRO MpIR ...krompiri se krompiraju, curice se ne diraju, diraju se samo žene koje vole, ijuujuu... Ovu priču sam čitala davno nekada u
djetinjstvu i sada je pišem onako kako sam je zapamtila. Možda zbog
svih ovih godina koje su prošle neće biti istinaita u svakoj riječi, ali mislim da sam
sve vrlo dobro zapamtila. Priča je dio zbirke priča starih Inka,
naroda visoke civilizacije koji je
potpuno nestao na vrhuncu svoje moći. Iza sebe su ostavili mnoge zagonetke
koje ni do danas nisu razriješene, a kako glupost i naučnička
ograničenost svakodnevno sve više napreduju, ne vjerujem da će ikada i biti
razriješene. E, a priča starih Inka o krompiru glasi
ovako. U davna, pradavna vremena, Inke su bile
u ratu sa susjednim, divljim i nasilnim narodom. Kako su Inke bili miroljubiv narod,
visokih duhovnih i intelektualnih dostignuća, nisu bili u stanju da se odupru
svakodnevnim brutalnim napadima divljaka. I pored dobro utvrđenih gradova, prijetila je
opasnost da uskoro budu porobljeni od grubih nasilnika, po onoj poslovici "dodjoše
divlji i istjeraše pitome". Glad je prijetila moćnim Inkama, jer zbog opasnosti nisu smjeli obradjivati svoja polja, a i ono malo što su uspjeli posijati žitarica, nestajalo je u ratnim pohodima divljih plemena. Veliki svećenici Inka odlučiše da mole za pomoć svoje prijatelje i Bogove sa neba. Nakon dugih molitvi i žrtvenih ceremonija, pojaviše se Bogovi sa neba i rekoše Inkama da će im pomoći. Dadoše im gomolje krompira i pokazaše na koji način će ih zasaditi u svoja polja. Rekoše im da postupe na sljedeći način. Neka sačekaju dva mjeseca i iz gomoljice će izniknuti visoka zelena biljka na čijem vrhu će se zametnuti otrovni plodovi. Kada divljačka plemena dođu da im ukradu ljetinu neka im ne brane. Divljaci će se hraniti gornjim dijelovima biljke krompira, zelenom stabljikom i malim, otrovnim plodovima, tako da će svakodnevno postajati sve bolesniji i slabiji, a Inke neka dođu noću i iz zemlje iskopaju gomoljike koji su hranljivi i zdravi. Taj plod iz zemlja, ( gomolj ) rečeno im je, da kuhaju i peku u vatri, i sa
njima hrane svoje ratnike i narod. Uskoro će Inke postati snažni i uhranjeni, te
sposobni da unište svoje oslabljene neprijetelje. Inke poslušaše
savjete Bogova sa zvijezda i uskoro pobijediše svoje neprijatelje. Moćni narod Inka nikada više nije poznavao glad zahvaljujući
plodovima sa Zvijezda. U zemljama Južne Amerike, nekadašnjim
postojbinama, Inka, Maja i Asteka, koji su ostavili tragove o korištenju krompira u
svojoj ishrani, trenutno se koristi preko 40 vrsta krompira.
No najčešće ga ne pripremaju za jelo nikako drugačije
nego pečenjem i kuhanjem kao što im nekada rekoše Bogovi sa Zvijezda. Dakle, krompir je biljka koja je uspijevala i korištena za ishranu mnogo tisućljeća ili hiljadada godina prije nego li je divljačka Evropa za njega saznala. Kada je krompir sa Kolumbovim "otkrićem" Amerike stigao u Evropu, dugo je korišten samo kao ukrasna biljka, iako mi nikada neće biti jasno šta su u njoj vidjeli ukrasno. Kada se počeo koristiti za ishranu potpao je pod udar kritike Crkve (uvijek li su bili kočničari svega pozitivnog), tako da su javno kritikovani, pa čak i isključeni svi oni pripadnici Crkve koji su koristili krompir u ishrani. Razlog za to je bio kao i obično glup. Sredinom 19. stoljeća -vijeka tek se počeo koristiti u ishrani stoke i ljudi. Zabilježeno je kako je prvi zagovornik korištenja krompira u ishrani na našim prostorima, Dositej Obradović, književnik, skupljač narodnog blaga i reformator - IZMJENIVAČ jezika, bio gotovo izopćen -isključen od Pravoslavne crkve. Optužen je da je javno jeo kuhan krompir, koji zamislite, liči na lice čovjeka sa očima???!! Išli su dotle da su prijetili
otrovanjem svakome ko proba tu " đavolsku " biljku. Srećom i
ta crkvena dogma je riješena (poslije puno natezanja) i krompir je najzad stigao na
trpeze. Uskoro je postao " majka sirotinje " i da ga nije bilo,
teško da bi preživjela velika masa ljudi glad koja je nastala u Prvom i Drugom svjetskom
ratu, a ni u ovom zadnjem na prostorima bivše Jugoslavije. Napisala Mirjana Kapetanović POstaniZDRAV Web stranice dostupne svima. |