Ovo pismo i ovaj tekst sam dobio od Dejana iz Zagreba i objavljujem ga u cjelosti, na moj način, samo sam OBOjio reče nice...
Svaki put kada bih bio na vašoj stranici htio sam se javiti i napisati neku riječ.
Nisam nikada mogao jer sam stalno osjećo strah, od vaše umišljenosti.
Sada kada sam pročitao da se premišljate dali nastaviti sa ovakvim radom, shvatio sam da nije to baš tako.
Oduvijek, dok budem na stranici imao sam potrebu i osjećao sam neki poziv da se javim, ali sam svaki put ustuknuo zbog osjećaja nekog nemira i uzvišenosti iz vaših tekstova.
Što se tiće mene ja sam puno naučio, potvrdio neke svoje misli, a to mi je trebalo.
Naišao sam na zanimljiva promišljanja.
Nekada malo pre energična što može obezvrijediti neke duše.
U svakom slučaju jedna stranica vrlo zanimljiva. Tjera na razmišljanje, a danas postoji većinom ono nešto što bi nas odvuklo od toga, razmišljanja.
Jer vjerovatno život i traje onoliko koliko razmišljamo.
Vrijeme veliko veće od bilo kojeg vremena.
Neka to ostane dio toga i dalje neka tjera ljude na drugačije razmišljanje.
Sve je u formi uspjeha, hvala svima, rijetkima, koji ne prodaju formu uspjeha nego tjeraju čovjeka da bude čovjekom, da razmišlja svojom glavom, gleda svojim očima, sluša svojim ušima.
Na mene je to utjecalo, nadam se da i drugi budu puniji kada shvate da nisu sami, da to nije ludost, da smo dio velikog vremena.
Hvala, ja vjerujem da ništa nije bez veze, riječ je ta koja nastavlja život i kada nas više nema.
Podrška u svakom vašem nastojanju za promjenom svijeta koji bi trebao biti u ravnoteži, a nije.
Ja se isto trudim, živim život.
Moja podrška u vašem radu koji cijenim i često se nadjem na vašoj stranici i dosta razmišljam o vašim tekstovima.
Hvala na vašem pogledu.
Dejan iz Zagreba.
LJUDI S KRAJA CIVILIZACIJE
U jednom trenutku neki mislioci su se zapitali hoće li ovim današnjim svijetom zavladati stroj?
U svrhu napretka i ostvarivanja iskonskog sna svih ljudi sa krajeva civilizacija. Taj san uživanja u životu bez ikakvog fizičkog ili mentalnog rada, da bi ostvarili morali bi prepustiti vlast i rad strojevima.
Da li je to moguće?
Naravno da nije, ali moguće je sav rad i upravljanje svijetom prepustiti mehaničkim ljudskim dušama kojima je jedina sloboda ta da može ostvariti sve svoje instinktivne potrebe ( životinjske ), a za one stvarne koje ih čine ljudima neće ni znati. Kreće se od teze onaj koji ne zna ni ne zanima ga. Ta iskonska težnja čovjeka za napretkom svijeta oko njega i iskonski zaborav čovjeka za napretkom sebe i svoje duše, svoje misli, svog mentalnog zdravlja dovodi čovjeka da ne zna gledati u sebe, da ne zna suditi o sebi, a time ne zna ništa o drugima. Postaje stroj ili kotačić jednog stroja koji ne zna živjeti bez poticaja drugih u toj mašini. Pa i to bi bilo dobro kada bi taj cijeli stroj imao svrhu jačanja ljudske duše i mira, ali kako se vidi, implikacija je jasna, što bolje sjedaš u toj mašini to ti je duh nemirniji i tvoje udaljavanje od svih tvojih snova i želja stvara od tebe čovjeka bez ideje o smislu života. Gubitkom sebe čovjek dobiva od bogova mašine da to svoje nezadovoljstvo upražnjava u takozvanim slobodama, tjelesnim. Pošto nema osjećaj za drugoga pa povjerenje prema drugoj osobi nije ni bitno pa te svoje tjelesne slobode može upražnjavati na razne načine( i tu je stvorena velika mašina).
U osnovi sve je krenulo sa razbijanjem svih seksulanih tabua. Freud je govorio da je seks korijen svega. Ne bi se mogla razbiti ta vjera u ljude da se nisu razbile sve te seksualne dogme. Ako na prvo mjesto postavimo nezadovoljnika svojim životom( kojem se omogućuje da je sretan bar na trenutke i da mu san postaje seks s manekenkom) koji to svoje nezadovoljstvo neutralizira sa upražnjavanjem tih danas mnogobrojnih izvora seksa dolazi u situaciju da mora lagati, a u jednom okruženju laganja, jedno dijete ne može mentalno i emocionalno potpuno odrasti ( uvijek mora učiti zatvarati oči na neke istine onih koje najviše voli da bi mogao doći do prihvatljivih zaključaka kojima bi oboje imalo pravo). Javljaju se emocionalno sakati ljudi kojima se krug sve više širi odgajajući svoju djecu na postulatima neznanja i neiskrenosti. U svemu tome krajnji cilj je čovjek bez emotivnog promatranja bilo kojeg događaja, a tu njegovu zbunjenost liječiti ćemo antidepresivima kojima ćemo šopati svakog nesretnog, čak i djecu. Cilj opravdava sredstva. Našim vođama ( a time i nama ) cilj je imati jednu zajednicu bez nekog razvijenog osjećaja za druge ljude pa čak ni za sebe, jer kako bi imali toliko puno poslušnih ljudi kada bi se borili s svim nepravdama koje se nama događaju i koje se događaju ljudima koji nas okružuju. Moralo se razviti društvo slijepih i neosjećajnih jer na koji način bi vladao novac kada bi čovjeku bio drag čovjek. I to sve nije posljedica ovog novog doba i ovih novih događanja nego su sva ta događanja posljedica tog dugotrajnog procesa osljepljivanja naroda i skretanja njihovih pogleda i želja na neke ljudskom srcu strane stvari koje i onako nisu te koje će puniti njihovu dušu i činiti ju sve životnijom i naprednijom. Tako kao što naše tijelo treba hranu tako i naša duša treba hranu koju nije tako jednostavno naći i životna mudrost se vrednuje po moći zapažanje te hrane i konzumiranjem nje činjenje duha življim i vrednijim što može biti jedino istinsko mjerilo ljudske vrijednosti. A te sve mudrosti i jasan pogled jednim dijelom unosi se genetski, krvlju, a drugim dijelom kroz znanje roditelja unosi se u svoj najvredniji posao u životu, odgoj potomaka tih koji od tebe uče gledati, a kako će naučiti ako si ti slijep, a jedino tebi u početku vjeruju i grade druge vjere i vrijednosti na tvom sigurnom ( onakvom kakav je ) pogledu, jer jedino znanje s kojim se djeca rode je da osjećaju svoje roditelje. Sve ostalo se uči gledajući svijet oko sebe, a na prvom mjestu gledajući svoje roditelje koji su jedina veličina za njih do puberteta ( vremena borbe protiv tog autoriteta) i rušenja ( ispitivanje) svih naučenih, ugrađenih vrijednosti. Prema tome svemu ljudima u njihovoj podsvijesti je ugrađena potreba da imaju vjeru i moraju imati autoritete koji će im ukazivati na greške ( normalno kolektiva ), to nije nešto što se danas objašnjava kao gubitak slobode jer ljudi ako neće imati živuće autoritete, ljude, koji su sami po sebi duhovniji od bilo čega što postoji, imat će, bez obzira htjeli to ili ne, autoritet u nečemu drugome jer to moraju imati, to je dio koji ih čini ljudima. I onda svi ti ljudi, slobodni, lakše se odlučuju imati autoritet u novcu, zbog kojeg drhte, osjećaju se slabima, osjećaju se jakima, a autoritet prijatelja im je gušenje i čini ih robovima i neslobodnima da budu ono što sanjaju biti. A novac im postaje jedina vodilja prema tim njihovim snovima. Nitko im nije bolji prijatelj i osjećaju se sami kada ga nemaju.
Novac je materija, čovjek duh i materija pa zar je lakše se nositi sa mrtvim
autoritetom nego sa onim s kojim možeš
razgovarati i postoji mogućnost da se transformira,
a novac ostaje samo novac?
Normalno je da je lakše jer kako bi se u ovom svijetu osjećali slabi kada bi bili svjesni svoje slabosti? Kako bi ti svi slabi i vladali ako ne preko tog načina razmišljanja da nisu ljudske vrijednosti njegov karakter i njegova mudrost u međuljudskim odnosima, nego sve obrnuto i na prvo mjesto se stavio novac uz koji se vežu većinom nemoralne stvari, a može se čak kupiti ugled u društvu.
Sada je na neki način cijeli taj sistem vrijednosti narušen i počiva na krivim zakonitostima. A kome je to opet trebalo nego slabima koji nisu mogli čekati da prođe vrijeme da njihov duh kroz događaje postane jači, nego su zbog svoje zavidnosti na tradicionalnim stvarima i jedinoj istini da snaga duha je vezana uz obitelj, rušili sve zakonitosti, kretali se od krivih stvari i zatvarali putove jakima i ponosnima da bi se njihova licemjernost i slabost mogla nekim zakulisnim igrama, koje ponosnima nikada ne bi pale na pamet, ostati na vlasti. Postoji ona stara izreka da je najteže prvi put, a poslije je sve lakše, tako je i sa tim ružnim ili neljudskim stvarima najteže je prvi put biti nečovjekom poslije je sve lakše i lakše pa čovjek dolazi u to situaciju da u opće nije svjestan svoje neljudskosti. Tako je i s mentalno bolesnim ljudima, oni nisu svjesni te svoje bolesti nego su čak i uvjereni u stvarnost njihovih maštarija. A što je život nego naš osobni stav(vidim ono što izaziva nešto u meni) i kakav stav mi imali u glavi takve i događaje izazivamo i takve stvari nam se događaju. Normalno ako postajemo neosjetljivi na svijet, taj svijet nam postaje takav tvrd i krut, ali ne zato što su drugi takvi nego mi kao kamen izazivamo u drugima da se prema nama odnose kao prema kamenju jer mi sami ne zračimo ljudskošću. Znači ne stoji ona današnja teza: svijet je tako loš, nego mi smo tako loši pa od svijeta dobivamo takve povratne informacije kakve mi odašiljemo. Gubitkom osjećaja za okolinu gubimo i moć čitanja tuđih emocija, gledanjem u pod gubimo moć čitanja tuđih pogleda jer jasno je da neki ljudi zbog svog srama od reakcije drugih na njihovu istinu zadržavaju je u sebi, ali njihova istinu u datom trenutku ne mogu sakriti jedino oči koje su jedino te koje odaju sve tajne onima koji ih znaju gledati, ali svojom nesigurnošću gubi se ta moć za čitanje ljudskih očiju. Najbolji primjer toga su djeca narkomani . Nadrogirano stanje jedino ne mogu sakriti oči i u svakom narkomanu postoji određen strah da će im roditelji gledajući u oči shvatiti što je, ali to se rijetko događa jer ni njihovi roditelji (a to su djeca koju su cijeli život promatrali) ne mogu vidjeti istinu.
Onda kako se može u drugima?
Vjerojatno s pomirenjem da je sve laž dolazi se do situacije da se čak ni očigledne laži ne provjeravaju, tim stavom one postaju istina i ne obazirući se na laži i ne pokušavajući ih demantirati moguće je da naš svijet postane laž i naš život postane jedna velika laž.
A u kakvom svijetu se danas živi?
Koje su vrijednosti ljudi današnjeg svijeta?
I koji su autoriteti budućih generacija?
Dali postoji neka sigurna vizija budućnost?
Postoji li netko kome se bezuvjetno vjeruje?
Postoji li netko tko nema dvije strane i obadvije stvarne za svaku od dvije različite suparničke skupine ljudi?
Postoji li ideja za koju dati život osim kada to država hoće?
Postoji li nešto što se ostavlja iza sebe , a da nije materijalno?
Postoji li znanje kao istina koja se ne može pobiti?
Postoji li ishodište znanja?
Od koje prve istine sve kreće?
Dali postoji ishodište svemu?
Postoji li netko tko nije rob?
Što je ljubav?
Vrijedi li žrtva oca i majke za dijete?
Dali su djece naše vlasništvo?
Jesmo li mi ljudi ili je ovo životinjski svijet gdje sve slabije treba zgaziti?
Postoji li prirodno?
Jeli prirodno izmišljeno?
Možemo li birati spol prije rođenja?
Dali je duh krv?
Živi li duh u drugom svijetu ili i dalje živi u ovom ovisno u kakvim riječima onih koji nas znaju?
Jesmo li mi kraj ili početak?
Jeli ovo sve naše?
I ima ili netko drugi pravo na sve to mada ga danas nema?
Treba li razmišljati o budućnosti?
Treba li se opterećivati s prošlosti?
Tko smo mi ako ne tražimo odgovore?
Ljudi s kraja civilizacije tumaraju pustinjom svog formalizma. Ljudi s kraja civilizacije ne trže ništa jer su njihovi preci davno shvatili da nisu vrijedni traženja nego se lakše uklopiti u sadašnje stanje koje ni najboljom voljom nitko ne može promijeniti osim neke katastrofe. Ljudi s kraja civilizacija idu do kraja i jedini izlaz im postaje neka kataklizma. S tim stavom jedino rješenje za nepostojanost ljudskih duša može biti veliki strah koji bi danas ovom ljudskom kamenju jedino promijenilo naučena stavove o nepromjenjivosti sistema. Svi govore o konzervativizmu kao negativnom, a nitko nije u stanju vidjeti kakvo bi bilo ljudsko društvo kada bi se mijenjali postulati, a ne forme. Konzervativizam sam po sebi postaje forma borbe cijelog sistema protiv onih koji zastupaju stvarnu promjenu, nameće se napredak, a ustvari zaštićuje se njegova nepromjenjivost i sistem sam po sebi kao sistem je konzervativan jer je nepromjenjiv. Sitnim promjenama koje ljudskom duhu ne donose nikakav napredak nego donose napredak u kolektivnoj izgubljenosti i bezidejnosti naziva se slobodoumnim.
Zar je slobodoumnost bježanje od svakog duhovnog zakona koji nije pisan ljudskom rukom nego ga je napisala povijest i neki
vidioci, duhovi prošlosti?
Zar je slobodoumnost bježanje od svakog zaključka vremena, bježanje od svakog zaključka naših predaka?
Zar je slobodoumnost odbacivanje svake tradicije bez nekog stavljanja na kušnju tih naprednih zaključaka?
Zar je slobodoumnost prihvaćanje svih teorija svijeta bez razmišljanja o vrijednosti tih teorija, jer su one došle iz usta koja
znaju?
Dali usta koja znaju mogu biti produžena ruka vladara?
Ako nije tako, zašto živimo u vremenu u kojem nitko nikoga ne voli?
I
o slabićima današnjeg vremena ne treba se puno govoriti jer jasna je njihova slabost
kada su zadovoljni samo činjenicom da su gore, a to što se događa dole nema nikakve
veze niti je to dio njihovog interese. Možda je to jedino dio njihovog interesa kada se u
tom najnaprednijem društvenom uređenju( u kojem ljudima kada čuju njegovo ime srca
zatrepere) demokraciji trebaju opravdati svoju vlast i uvjeriti, za njih, male ljude da
žive u slobodi pa ako ne za stalno barem u vremenu kada je to dio njihovog interesa, a to
jedino vrijeme kada njihovi pijunčići mogu od njih, velikih, zatražiti da im obećaju
što god hoće. I onda mogu opravdati sistem najveće slobode, obećanja ne moraju ni
izvršiti jer u vremenu mandata su nedodirljivi i onda sve u krug. A naše
A kako je to gledati onima koji stvarno rade i privređuju, njihovu djecu hrane, a za svoju nemaju?
I zar se može očekivati od tih koje društvo odgaja da imaju ispravan odnos prema životu kada prema njima nitko nema?
I zar onda to društvo ima pravo biti sudac?
Sistem glumi boga , a nije se udaljio od amebe.
I ljudima s kraja civilizacije sve je sve jedno, neki se hvale svojim tijelom, neki se hvale svojim znanjem samo za sebe i za svoj uspjeh, kopirajući standarde i forme koje su već viđene u pobjedama, forme koje su već viđene na pobjedničkom postolju. Ponuđena forma koja smije pobijediti, a da nema nikakav direktan utjecaj na čvrstoću sistema i njegove forme, jer kako je sve u krugovima tako forma sistema mora biti ocrtana oko ishodišta i svaka točka mora biti jednako udaljena i čvrsto povezana s tim ishodištem( onim jedinim koji zna). Nama ostalima preostaje ugledavati se na standarde uspjeha, mada se tvrdi da individualizam i unutarnja želja pojedinca je iznad svega. To možda i je tako, ali te sve unutarnje želje nisu stvorene upoznavanjem sebe nego su potaknute izvana da bi to sve lijepo funkcioniralo u redu i poretku koji nalaže velika mašina i njezini bogovi, pokretači, ložači, vlasnici onog najvažnijeg izvora energije zbog čega se sve pali i gasi, onog zlata koje ne sjaji , a gori u sjaju. I u strahu od nemoći i nemogućnosti opstanka u ovom svijetu, gledajući sve te koji uspijevaju ljudska svijest dolazi do zaključka da je jedini put uspjeha čovjeka: individua sama sa sobom i svojim strahom od neuspjeha i margine gledajući na uspjeh kao na formu bez potrebe stavljanja cigle na ciglu i penjanja sa stepenice na stepenicu nego čisto kopiranje uspješnih kao forme koju je sistem uspostavio da bi individua (čahura) lakše postala kotačić mašine. Tvrda kao kamen. Ponosna na uspjeh jer i ponos kao forma, a bez sreće, snage i znanja nego samo trud u kopiranju. Nezadovoljstvo kao stvarnost, seks, hrana, piće, droga, lijekovi, novac(potrošnja) kao neutralizacija da čovjek barem ostane nula i ne može naprijed, a normalno sa svakom sljedećom generacijom lakše, jer krv predaka je izgubila jedan dio emocija. Čovjek kao emotivno biće se bori, cijela skupina ljudi ovisnih o antidepresivima se ne bore, njima je sve jedno, jer lijek kao sredstvo borbe protiv boraca za svoju misao nije droga i nije zabranjen. Jedino loše današnjem čovjeku je ono što sistem kaže da je loše jer ne vidi sebe jer ne zna sebe, a sistem radi za sebe i uspijeva u stvaranju neemotivnih ljudskih bića ( mašina), kojem je loše kada mu drugi kažu da loše izgleda jer sebe niti ne zna kako izgleda. I sve to izgleda kao neki uređeni nered, svi u kravatama , odijelima, nove stvari bez kojih bi život bio nezamisliv, nekako sve se trudi izgledati uredno i čisto, namirisano, lijepo, a neznanje življenja i nered u glavama, podlijeganje svojim čuvstvima i žudnjama. Čisto upražnjavanje trenutnih želja bez vizije odraza te radnje. Podlijeganje trenutnim željama zbog nepoznavanja sebe i onih stvarnih unutarnjih snova (želja), ne imanje vizije, ali jasan rezultat svega nered u glavi i veliki teret prošlih grešaka i neostvarenih snova. I kažu da je svijet kojim kročiš odraz tvojih misli i stava prema njemu, znači ako je ovaj svijet odraz ukupnog stava svih živućih ljudi onda su u globalu ljudi na Zemlji loših stavova i loših misli, znači ljudi po cjelokupnom stanju današnjeg našeg planeta su loši ljudi. Jer da je u prednosti pozitivna misao svijetom bi vladalo blagostanja, a ne ratovi i nemiri. Stavimo li mir i nemir na vagu, nemir će prevagnuti.
Kako to da je ljudima stalo do nemirnog života, a ustvari ne mare za ništa osim neke svoju egzistencijalnu sigurnost?
I to ih počinje zabrinjavati tek kada osnuju obitelji. Nisu ljudi ti kojima je stalo do borbi i nametanja stavova, nego društvo kojemu je u interesu razbiti povjerenje u ljude, nameće te sitne borbe. Jer se tim sitnim borbama i razbija suosjećajnost. Da bi se održala fikcija potrebe politike i njihovih zakona( naspram one stvarne moralnosti) mora se raslojavati društvo i osamljivati čovjek i mora se razviti sistem nepoznavanja čovjeka i nepovjerenje u njega da bi se ostvarila neizbježnost zaštite društvenim mehanizmima. Koji sami po sebi nisu u funkciji čovjeka nego sistema samog po sebi. Po svemu tome može se zaključiti da je sistem izmislio i ustanovio čovjeka, a ne on njega. To se može potvrditi i današnjom globalizacijom koja nameće jedinstven sistem za cijeli svijet bez obzira na to dali taj određeni mentalitet to prihvaća. Ali onda se povlači sve prihvaćena teza da se ljudi i njihovi mentalni sklopovi moraju prilagođavati sistemu, a ne on njima. Znači prirodni i povijesni faktor u razvoju jednog naroda nije bitan. A što onda čini jedan narod, ako ne njegov geografski položaj i njegovo prilagođavanje takvim prirodnim i klimatskim uvjetima.
Zar u jednom narodu (čovjeku) povijest ne ostavlja ništa?
I zar može postojati idealan sistem pogodan svim narodima. Samo narod sam po sebi može ustanoviti sistem pogodan sebi, a ne da ga netko drugi uči živjeti.
Ako to nije bitno zašto sve velike knjige mudrosti kod nečijeg imena navodi cijelo njegovo porodično stablo?
Zar su ljudi mudri od otkrića Amerike ili mudrost je ista od kada postoji čovjeka?
Istina je jedna i velika, pred čovjekom, a vidi ju onaj koji je čovjek. Vidi ju onaj koji ima čiste oči.
Autor ovog teksta je Dejan Mesić može se kontaktirati na Plavo_uho@yahoo.com
Sva prava zadržana Dejan Mesić - Copyright, All rights reserved Dejan Mesć