A se lezi Salih hafiz, beg Perviz, na svojoj zemlji na plemenitoj, podno Husad planine.
Nije bolestan ali san na oči ne ide.
Mjesec odnekud iza Videza punim sjajem otkriva ljepotu krajolika paleske doline,
a on pogledom luta od stijene do sume,
od sume do perviskih pašnjaka pa opet u krug spajajući sve u jedno,
u tačku a tačku u suzu.
Nije suza od plača, plakao nije i nezna kad je, već od zaborava da trepne, od
želje da pogledom
premosti sve što vidi, ali i ono što nikad vidio nije, vidio nije ali ga osjeća.
Osjeća svog čukun-čukun dedu Stanišu Ćuka,
osjeća i mnoge prije njega i one što se nizaše iza.
U tom nizu vidje i sebe kao tačku, kao ruku,
ruku polu ispruženu i otvorenu na pozdrav.
I u njoj je vidio drugu, treću ko
zna koju u otpozdravu, u lancu.
Neka čudna i neutoljiva sumnja iznutra ga nagriza skoro pola vijeka.
- Nagriza i vise, - govorio bi, to je kod mene genetski, ako to moze utjeha biti.
- Nije to samo biljeg sto ja nosim vec se on udomio medju ove bosanske gudure pa od insana do insana, od koljena do koljena.
I nici mi jaram na glavu ne moze, a ni sam ga sebi ne mogu praviti, vec eto tako,
sam trazim
mjeru u svemu i to ne bi ni bio grijeh, ali sam trazio mjeru za svakaoga.
- Skoro pola vijeka u meni to tutnja, to bi kao naglasavao, a ono prije, sve do tog sudbonosnog petka u maju 1943, nije racunao.
- Nije da je to doslo odjednom eto tako,
kuljalo je dugo,
potajno ali tad je puklo,
puklo pred ocima,
u dusi, ali od tada sam kao pola covjeka ono drugo pola uvjek ide ispred mene,
iznad mene, gdje li?
I taj drugi dio mene zapravo mi i ne da mira,
on traga,
zagleda,
pipka,
odgoneta,
pita,
zapitkuje.
U tisini paleske noci culo se zuborenje Govze,
sto je promicala izmedju rakita,
preko kamenih oblutaka,
pored koliba i dalje u tisinu, u noc jesenju.
Odnekud od vrha Todore i Konjskih voda dopro bi glas kurjaka pa bi se prelomio preko husadskih vrhova i do njegova starackog uha dodje kao reski sum koraka sto na njeg cekaju.
Ima tome puno, poslali ga u Kairo na vise vjerske skole.
Vec je ovdje postao hodzom i hafizom. Znao kuran napamet.
- Znao bi i sad, mozda bi mi malo falilo, govorio bi u sali kad bi o tom
pocela prica.
I na to je bio ponosan i ako mu nije pridavao narocitu vaznost.
Bio, jer je i tu vidio sebe kako u lancu svojih ponosnih predaka stoji, stoji i naizust govori knjigu, svetu knjigu.
- I oni su, - podsjećao bi, - znali sva pjevanja jevandjelja naizust, i to i muško i žensko još na svom bosanskom jeziku, to dvoje bi posebno naglašavao.
Učio tako, učio, javljo se kući i samo jednom dolazio.
Em daleko, em skupo.
I onda počeo rat. Slusao radio vjesti o bombardovanju Sarajeva, o ulasku
italijanskih i njemackih trupa u Jugosalviju, o ratu, o partizanima, o
velikim zlocinima u njegovu kraju.
Slušao a srce da pukne, nit može da pomogne niti da podnese to stanje čovjeka bačenog u šumu nepoznatog, čovjeka pred sobom nekorisnog.
Pokušavo da uspostavi kontakt preko medjunarodnog crvenog krsta i nista.
Proso rat on ponovo trazio, slao pisma ona se vracala uz naznaku "Trazeni nepoznati".
I proslo tome tridesetak godina kad stiglo pismo Salihi Omeragic, djevojacko Perviz u Doljnje Mostre kod Visokog. Pise Salih Perviz iz Amerike.
Kako je sazno za sestru, kako je cuo tuznu pricu o porodici Perviza od kojih je
eto samo ona uspjela preteci cetnicki pokolj, nije mi poznato, ele piso da je živ i zdrav
i da se kani doći ćim bude
mogao.
Sestra ko sestra kad je otvorila pismo, a po nesreci poštar ga baš njoj u ruke dao, pala u nesvjest.
Poljevali je vodom, šamarali, dozivali, ona samo ponavljala, "Moj Salih, moj Salih".
Kasnije citala desetine puta isto pismo, prepoznavala rukopis, odgonetala sta li
brat misli, kako
izgleda, ima li koga?
Odgovorila mu pismom posutim suzama, selamima, nabrajanjem pobijenih, nabrajanjem kasnije rodjene njene celjadi.
Zvala ga da dodje, poslala mu u pismu svoju sliku i sliku svoje porodice i trazila njegovu da posalje.
I nije poslo, doso.
Javio se odnekud sa mora telegramom da stize i stigo.
Dovezo se u nekom velikom autu, sam.
Cekalo ga pola Mostra, sve hodze i hadjije sestra ispred.
- Jesi li to ti sestro Saliha?- upito kad je stigo.
- Oj brate moj, - umjesto odgovora izgovorila je ona i pala bratu oko vrata.
Skoro da nije bilo ni malog ni velikog da nije zaplakalo, osim Saliha.
I njemu se stislo ali suza nema.
- Dao bih tada dukat za suzu, - govorio bi kasnije o tom susretu, - ali nista.
Hodze i hadzije isturile po hijerarhiji najstarijeg da mu zazeli dobrodoslicu.
I kad je on nazvao selam hafiz, begu on malo podigo poluispruzenu otvorenu ruku pa odgovorio gledajuci skupljene Mostrane.
- Zdravo bili dobri ljudi. Ljudi odgovorili, odgovorile i hodže ali se i zgledale.
Pričo je kasnije kad i zasto je otišo iz Kaira,šta je radio u Americi, kako je živio, sve je pričo.
Pokazivo knjige koje je pisao i prevodio djelove na bosanski.
Ljudi gledali, slusali, pitali.
Jedni sa nevjericom a drugi dodavali i ono sto nije rekao, ono sto nije napisao.
Sestra bila ponosna, mnogo štosta nije razumjela ali milo joj bilo, njen brat živ, pa još profesor na visokim školama u Americi, nije šala.
Hodže ga zapitkivale o školovanju u Kairu o Kuranu a on bi počni na arapskom da citira navode iz knjige oni pocupkuju od radosti, on prevede, pa počne da poredi sa Sumerima, Bogumilima, Jevandjeljem, pa onda objašnjava istorijski kontekst pojave knjige, vjerovanja, vrijednostne orijentacije, njene slabosti, a oni ohlade i odu.
Nisu više dolazile samo poručile: - Salih aga mahaniše, huli na Boga.
On se smijao, kao da je znao kako će proći.
A i znao je.
Išao i u Sarajevo nudio knjigu na štampanje.
Dopo im se sadržaj i pitali ko bi mogao da je prevede na srpsko-hrvatski.
- Ne na srpsko-hrvataski, - objašnjavao on, na bosanski.
- Nema tog jezika, - rekli oni.
- Kako u Bosni pored tolikih Bosanaca nema bosanskog jezika, - pito on.
Pitao i zamalo nije nastradao.
- Nemoj nam te kapitalističke propagande, mogao bi u zatvoru odležati, - rekao mu jedan mladi udbovac na saslusanju.
- Ako, ako, - kupeci knjigu i umjesto pozdrava rekao Salih aga.
Nije se više bavio gradom, istorijom, pameću, bar javno.
Iso da obidje kraj cije slike ga toplinom napajaju desetine godina.
Iso i pronaso.
Na ulasku u palesku dolinu prinio usta zemlji poljudio je.
Umio se vodom, umio i napio se.
Ubro granu cetine protrljo po rukama i dugo miriso.
Sve u dusi davno ostavljeno, upamceno, beskonacno dugo pozivano u sjecanje u tugu
u radost, i
sad ponovo vidjeno, dohvaceno, protrljano, mirisano, okuseno.
Divio se kolibama, ognjistu, kalicama, stapu sa mlijekom, mlacanici, kukuruzi, piti ispod saca, svemu se divio a cobani paleski mu se cudili.
Brao je kopitnjak u zamjenu za biber, od cubera, majcine dusice i ive pravio
cajeve, lincuru i
ivu stavljo u rakiju pa po casicu jutrom pio.
Fatao sok breze, brao cvijet i u jesen bobice zove, pravio sokove, mjestani nisu
smjeli probati on ih
navikavo.
Jos jednom otiso u Ameriku, te dovuko sto je dovuci mislio i osto.
Osto blizu sestre, zimi a od proljeca do jeseni bio u Palezu.
Stotine knjiga poklonio biblioteci u Sarajevu uz cudnu oporuku:
Ako pročitate i razumijete blago i teško vama, ako ne pročitate ili pročitate a nerazumijete opet blago i teško vama.
A kolibu napravio u paleskoj dolini u kotaru iznad rijeke sa pogledom na nju, cobanske kolibe, Radomislje, Videz i Todoru.
Pitali ga sto ne pravi na njivi sto se jos perviska zove, on trazio od bega Suljevica da mu proda bas ovaj kotar.
- Ma sta cu ti prodavati, - cudio se beg Suljevic,
- Zemlja je sve, moj beze, a mene ova vuce, i to bas ovaj kotar kog nikad prije vidio
nisam al sam ga odsanjo.
- Beg mu prodo a on poceo kolibu.
Kopao, donosio kamen iz rijeke, pravio cementni malter da poveze, dovlacio oblice, tesao, kucao, kovao.
Ljudima bilo zao da ga gledaju, da se pati.
On odbijo pomoc kad je mogo.
- Covjek u zivotu mora kucu da napravi, mene evo sad zapalo,- govorio bi.
I nikla, mala, ko kutija.
Mala kuhinjica sa fijaker sporetom, drvena secija i radni sto.
Polica sa knjigama i baula sa hranom da je misi ne pojedu.
U podkrovlju spuzva za spavanje, terasa nad rijekom i prozorom kraj kreveta sto gleda u husadske stijene.
- Odmori Salih aga, covjek s kruske padne pa se odmori,- salile bi se cobanice noseci kafu i nesto fino ispod saca.
On kao da bi jedva to cekao, sam nije znao prestati. Sve je hodao sam, dugo, po svakom vremenu, vjetru, kisi, zezi.
Uvjek je nosio neke trave, gljive, sumske plodove, grancice drveca.
Nosio u ruksaku i biljeznicu, crtao, pisao, biljezio.
Skoro jednom sedmicno bi se peo na Videz glavu.
To je bilo nalik obredu.
Porani, ponese nesto hrane i ode.
Prvo strmom stazom pored Suljevica katuna pa uz bukovu sumu do starog katuna u Zavidezu, onda pravo sjevernim sedlom birajuci strme litice.
- Ne Salihaga, ako Boga znas, nastrada ces, -molili ga mjestani kad bi ga gledali kako ko tackica migolji po planinskom grebenu.
- Treba to osjetiti: miris stjene sto se mjesa sa mirisom ive, sum vjetra i pisak orlova, lavez pasa iz zavideskih katuna i riku volova sa Pasine poljane, -govorio bi radoznalim cobanima koji su mahali glavom covjeku sto od njihova teska i sumorna zivota hoce idilu da stvori.
Zastao bi na samu vrhu pored ploce koja je obiljezavala kotu 1767. popio gutljaj
planinskog
caja i poceo da skicira, crta.
Crtao bi greben Todore sto je sad bio zapadno nasprem njega, i stecke na sedlu juzno od Videz glave, onda bi se otezuci taj susret koliko je mogao, priblizavao sedlu sa kamenim steccima.
Isao bi malo u koso da prvo naidje na izdvojenu plocu sa prepoznatljivim crtezom
strijele i djetelke.
- To covjek ne moze a da ne zapazi, - govorio bi, strijela nerazapeta a uradjena u
ispupcenoj formi, tu mora da je postojao veliki razlog.
Stotine puta je lakse izdubiti samu strijelu u kamenu nego kamen oko strijele da bi ona ostala ispupcena. A djetelka je udubljena, zasto?- pitao bi se.
A mozda i nije bas djetelka, mozda ima neko drugo znacenje, ali koje, ako ima ?
Zatim bi prilazio skupini od tri velike divno obradjene gromade od kojih se jedna prevalila i napukla, sa vidljivom ali ne citljivom ornamentikom.
Sta li je pisalo, sta li je poruceno pitao bi se dok je desetine puta prilazio pa izbliza odgonetao a onda se odmicao pa im odredjivao mjesto u prostoru i nagadjao odakle su otkinute, kako li su dovucene dovde, svasta se pitao ?
- Prije je kamenje bilo meko, moj Salihaga, -objasnjavale bi cobanice prisjecajuci se predanja starih, pomazuci mu da odgonetne masu pitanja koju bi uz kafu i ognjiste po ko zna koji put, sebi pred njima postavljao. - Ako, ako, - uzdahnuo bi Salih aga.
I bio neki praznik, pravili cobani sjelo dolje u selu, niz Govzu. Pozvali ga on se necko i ipak pristo. Nudili mu konja da jase, on odbio iso niz rijeku, kroz repuh i pokasno stigo u selo.
Kad se pojavio u kucu Omera Suljevica a svo zenskinje kao pod komandu skoci na noge.
- A sto to skacete, -pito on, k`o cudeci se.
- Kako sto, moj Salih aga, - kroz pitanje ce Suljaginica, - musku se ustaje pa da je od
godinu.
- E tu sam te ceko, Suljaginice, - raspolozen za pricu, nastavlja je Salih.
- Kad bi ti znala koliko zla je to muško u
zadnjih 2-3 hiljade godina
učinilo na ovom svijetu, nikad mu nebi ustala.
- Samo ti brani zenskinje, Salihaga, - umjesa se i Omer.
- Ja ne branim zensko, moj Omere vec pravdu i istinu.
Da bi postao to sto jeste danas, neprikosnoveni vladar svijeta, muskrac je kao
bioloski slabije
bice u odnosu na zenu, tu slabost pretvorio u vrlinu, nastavljao je Salih dok je prolazio
prema seciji.
- I sta imamo danas, musku istoriju, koju je muskarac krvlju pisao samo da bi pokazao koliko je on jaci od zene, trenutno i samo fizicki.
Danas više od pola svijeta na planeti radi za rat i živi od rata, moj Omere.
I zato vi fine moje ne ustajte pred muskarcem ni od stotinu a kamo li jedne godine, ako nemorate, dodade ovo da Omeru udovolji.
Pricao je kasnije kako su zene prije pojave biblije i kurana bile u boljem
polozaju, spominjao Sumere
praveci vezu izmedju njihovih ucenja i biblije tvrdeci da je biblija iskrivila sliku o
odnosu polova.
- Kod Sumera, - nastavljao bi on, - tri hiljade godina prije Hrista zena je u izvoru zivota i rijec rebro znaci "ona koja daje zivot" a u bibliji je musko rebro zapravo izvor zivota za zenu: "I Bog uze rebro Adamovo i od njega stvori covjecicu.
Tjelo njegova tjela njemu da sluzi", poceo je da citira bibliju. - Nemoj nam o Hristu, sta Kuran sveti kaze o zeni Salihaga ? - radoznalo je pitala Suljaginica.
- Na zalost, nista bolje, i u Kuranu zena ostaje muskarceva "njiva" moja Suljaginice. Ali cu vam nesto reci sto niste znal. Na ovim prostorima, bas ovim gdje zivite i gdje stoku cuvate, zivio je narod ci smo mi potomci u kom je sve to bilo mnogo, mnogo bolje rijeseno.
- Koji narod Salihaga, - radoznalo ce Omer.
- Pa tvoj narod Omere, Bosanski narod ili zvali su ga narod Bosnjaka sto mu znaci isto.
E on je po vjerovanju bio bogumilski i kod njega je zena bila u svemu ravnopravna sa muskarcem a uz to i jedno i drugo su bili pismeni i imali svoje bosansko pismo - bosancicu.
- Ma... nesto sam ja o tome cuo ali nisam siguran, -promeskolja se Omer sa nevjericom.
Salihaga je objasnjavao o pismu, odnosu izmedju muskarca i zene, o nacinu zivota Bosnjaka bogumila, o kamenim stjenama razasutim po Bosni, o onim na Videz glavi o svemu prico.
- Zasto o tome ne pise, zasto u skoli djeca ne uce, - pitali ljudi.
- Neznam, neznam, i meni to nije jasno, - uz srk kafe iz fildzana ce Salih aga.
Jedne jeseni, dok je provodio vrijeme kod sestre u Mostru, porodila mu se sestricna.
Rodila musko, radost u kuci a mole Saliha da da ime djetetu.
Eto kao on proso svijet, uvjek cita pa neko moderno da izabere.
Necko se Salihaga, odbijo koliko je mogo i onda predlozio:
- Radin.
- Zgledali se ukucani sa nevjericom pa pitaju:
- Zasto srpsko ime Salihaga, pobogu si.
- Zasto i po cemu srpsko, ljudi moji.
Zasto svoj jezik zovete tudjim.
Znate li vi da Srbija nikad Drinu nije presla, da je Bosna bila najveca balkanska drzava, da su Bosanci ili ti Bosnjaci najstariji i eto najcistiji Slaveni?
Zasto bi rijec mog jezika, jezika moje majke bila srpska pobogu ste ljudi !?
- u cudu ce Salih.
Ukucani se zgledali pa se kao nasli u poslu, svi se razisli.
Djete upisali kao Elvedin a on mu kasnije tepo:
- Starce Radine, recitujuci neke samu njemu razumljive stihove:
koji na zemlji Bosni bjese pravi sin, .... trazio si u sebi dublje no sta tvoja dubina
bjese i sire no sto sirina bi.
U sve si u skoljci duse svoje dirno, sve osmotrio, al ni Njega ni sebe nikad nisi dotaknuo
...
Dubok je predubok tvoj san, al jos dublja java.
Dijete ga je gledalo krupnim crnim ocima, veselo gugucuci - Guu.. guu... A
ukucani bi se zgledali, veseleci se djetetovoj igri cudeci se salihovim rijecima.
I jedno ljeto razbolio se Salih aga u kolibi na Palezu.
Donosile zene topla mlijeka, sam kuho cajeve nije dao hizmeta oko sebe, nije dao ili nije naviko.
Jedno jutro, ne otvara vrata.
Zene lupale, pa se prepale.
Zovnule ono muskinja sto je bilo po kolibama.
Oni provali unutra, on zauvjek zaspo.
Kraj njega sveska i oporuka.
Ovaj susret sa smrcu ga nije zatekao, dugo se spremo na njega i doceko.
U oporuci dva teksta jedan uz naznaku da je procitan jednog petka u maju 1943 godine.
Procitan, prepoznat, ostao u dusi dok ona postoji, pisao je Salihaga navodeci tekst:
A se lezi Tanisa Crk od Kraljeve Sutjeske,
od kralja voljen, al bez slobode,
ko lovacki pas kralju odan.
Zivjeh al vodom ne zgasih zed nit plodovima zemlje ne vtolih glad,
jer se glad i zed vratjahu svaki dan u utrobu moju,
kao tsto se vratjah ja iz polja kutci svojoj isti, al za taj dan druktciji.
I stalno misljah na tebe Gospode,
i sa molitvom tebi sklapah obnoc otci svoje,
i sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tsto se zjutrom otvaraju prozori
i dverji doma tvojega i mojega.
I stalno te tcekah i nadah ti se stalno.
Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani.
Samo muk.
I rodi se sumnja u dusi mojoj sumnji nesklonoj da i Ti negdje,
ko ja ovdi,
uzalud ne tcekas spasenje od mene.
I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojce pervi docekat spasenje.
Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tvrdko bje kralj od Bosne,
Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh strana,
a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet,
a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tceka i samo to zeljese.
Drugi dio oporuke govorio je gdje bi volio da ga sahrane:
"Gore, na Videz glavi,
kraj onog stecka sa strijelom i djetelkom,
nebilo vam zapovjedjeno,
i od mene vam sve bilo oprosteno,
a oprostite i vi meni.
Iznad groba stavite jednu kamenu plocu na njoj uklesite:
Ovdje lezi Salih Perviz Posljednji Bosanski bogumil.
Lego u avgustu 1982 godine, da bude na svojoj zemlji medju svojima.
I sahranili ga baš kako je tražio.
Palezani ga nosili pa se osvrtali,
kopali zemlju na Videz glavi a sve gledali i tražili nešto.
Stavili ga u zemlju i nisu bili načisto da li je sve dolje.
Progonile ih one Salihagine riječi po kojima
je on pola čovjeka a ono drugo pola, uvjek ide ispred njega, iznad njega, gdje li?
- Gdje li, - pitali su se Palezani dok su bacali grumenje zemlje na hum i postavljali kamen posljednjem bosanskom bogumilu.
Iz knjige: Ševke Kadrića: -Posljednji bosanski bogumil i druge priće-
Alma Telibećirević.