Dragi Rudolfo,

Hvala ti na dosadašnjem prevodu predivnog intervjua sa Credo Mutwa. Od kada si mi ga poslao ja znam da je to nešto što je jako značajno.

Tatjana mi je nastavila prevoditi dalje, tako da sam saznala za nevjerovatnu priču o reptilima koji preuzimaju ljudske oblike. Slušaj sada dragi moj.

Prije dvije godine sanjala sam jedan od mojih nevjerovatnih snova i ispričala ga mnogo puta, ali ne znam zašto ga nisam nikada zapisala. Potpuno se uklapa u ovo svjedočenje Šamana Credo Mutwa. Bože kako smo mi svi na svijetu povezani. Slušaj sada mili moj prijatelju.

Sanjala sam da se iznad grada zaustavio i lebdi ogromni svemirski brod, užasno velikog promjera. Iz njega izlazi veliki broj manjih letjelica i u njima po dvoje ili troje bića, ružnih kreatura, šiljaste zmijske glave, sa kožom prekrivenom krljuštima.

Boja im je zelenkasta do srebrnasta, baš kao kod zemaljskih reptila. Imaju slične udove kao gušteri, sa dugačkim prstima. Duguljaste oči koje imaju uzdužnu zjenicu baš kao zmije.

Spuštaju se na zemlju u ogromnom broju, i izvode ljude iz kuća. Gledam kroz prozor svog stana u užasnom strahu i čekam kada će doći po nas.

Prolaze kroz zidove, za njih nema prepreka.

Ja trčim u podrum, tamo je već nekoliko ljudi.

Osjećam da dolaze, imaju neki poseban smrad.

Bježim iz zgrade i usput zgrabim za ruku malu djevojčicu koja plače napuštena.

Veliki broj ljudi stoji skupljen ispred zgrada, vanzemaljci ih ne ubijaju, nego stanu ispred njih i samo im se zagledaju u oči.

Već sljedećeg trenutka uzimaju oblik čovjeka, žene ili djeteta u koje su gledali.

Originalne ljude trpaju u svoje letjelice i odvoze. Vidim užasnu scenu.

Dva ružna vanzemaljca ugrabili su kozu i ovcu i siluju ih. ????????????????

Užasnuta bježim vodeći onu djevojčicu sa sobom. Nesretna sam jer je moja porodica ostala negdje u tom paklu.

Trčeći ulicom vidim mog prijatelja Ahmeta. Prilazim mu i kada pogledam u oči vidim onaj ukočeni pogled. Pokreti su mu nekako usporeni i ukočeni. To nije Ahmet nego njegov dvojnik.

Bježim dalje, ali sada znam kako ću se uklopiti medju njih, da me ne prepoznaju.

Znam da moram prikrivati osjećanja, ma šta vidjela ili doživjela i moram se kretati po malo ukočeno. Izgubila sam djevojcicu. Žao mi je, ali ne smijem se vratiti.

Dolazim na jedno mjesto gdje se skupljaju zombiji.

Zamisli, prepoznala sam to mjesto godinu nakon što sam sanjala ovaj san.

To je put prema Podveležju, ako se sjećaš, mjesto sa koga se vidi cijela mostarska kotlina.

Preko se vide ostaci tvrdjave Herceg Stjepana. U stvarnosti bih zaista mogla pokazati to mjesto koje sam sanjala. Ako Bog da kada se vratiš, otići ćemo tamo.

Dakle, dolazim na to mjesto i ulazim u neku pećinu. Unutar pećine izgradjen je cijeli niz prostorija. Savršeno.

To je baza androida (u mislima dobijam informaciju da se tako zovu). Unutra imaju prostorije sa svim potrebnim sadržajima. Spavaonice, trpezariju, ambulantu, laboratorije.

Dolazim u trpezariju. Za stolovima sjedi mnogo androida. Jedu neku hranu koja po svemu liči na ljudski obrok.

Ali sve malo malo neko od njih povraća hranu, zapravo nekako vraća višak, kao bebe kada se previše nasisaju.

Izgleda da u svemu moraju imitirati ljude, pa i u jelu, ali da nemaju kontrolu količine koju mogu pojesti.

Ja se uklapam medu njih i pravim se da jedem hranu, takoder vračajući višak. Primjećujem da me posmatraju i ispituju.

Idem do ambulante. Prepoznajem neke od mojih poznanika iz života, ali ne smijem se odati da sam čovjek.

Prilazi mi moja prijateljica Jasminka. (u stvarnom životu zaita postoji doktorica Jasminka sa kojom sam se družila od djetinjstva).

Vidim da i ona ima ukočen pogled i usporene robotske pokrete. Ali prilazi i tiho me pita : "Mico, kako ti je Stana (ime moje majke)." Sada sam sigurna da je i ona u ljudskom obliku, jer samo čovjek bi tako nesto upitao.

Ona nastavlja da se ponaša kao android i ja se takodjer ne izdajem. Ona me vodi u svoju ambulantu i daje mi bijelu kecelju da joj pomažem kao bolničarka. Želi da budem sve vrijeme uz nju.

Pokazuje mi kako rade na popravcima androida. Kada im se otvore utrobe unutra nemaju organe kao mi. Sastavljeni su od nekog sklopa cijevčica, posuda i sistema žila kojima im se pokreću udovi. Nemaju krv kao mi, nego neka žutozelena tečnost, sluzava teće kroz sistem cjevčica. Mi popravljamo androide.

Jasminka me vodi u jednu malu prostoriju i vrlo kratko mi daje informaciju da je glavni saradnik sa vanzemaljcima njen šef doktor sa nekim američkim imenom i prezimenom.

Kaže mi da on odavno već saradjuje sa njima. U ljudskom je obliku i on za sada misli da je samo on čovjek, a da su svi njegovi saradnici androidi.

Kaže mi da ima još dosta ljudi u toj bazi koji se prikrivaju kao nas dvije i da ćemo mi pokrenuti pokret otpora. Ona za sada ispituje koji je najlakši način da se ubiju androidi.

Pokazuje mi u dolini niz baraka u kojima se nalaze zarobljeni ljudi. Kaže da će uskoro doći vrijeme kada ćemo osloboditi ljude. Moj zadatak je da ubijem doktora, a svi ostali ljudi u bazi će mi pomagati u tome.

Osjećam ogromnu odgovornost, ali ne i strah. Saznajem da ima još dosta ljudi na Zemlji koji su spremni na otpor. To su već davno Izabrani.

Ovo je doslovice taj san koji je bio tako životan i jasan da sam se probudila u užasnom strahu i pričala sam svima u svojoj okolini.

Niko mi nije ništa vjerovao. Adem mi je rekao da prestanem sa svojim maštanjima, djeca su me saslušala iz pristojnosti, neke prijeteljice su me čak i sažaljivo, kao budalu gledale, sestra Biljana mi je rekla da previše maštam, Ljilja da to pretočim u priču, ali niko ovo nije ozbiljno shvatio.

Ja znam da je to istina i da se to možda već desilo ili će se desiti.

Ako vrijeme i prostor ne postoji, ako je to ljudska izmišljotina, kao što se kaže u Govorima, onda je to sasvim realno da sam sve mogla jasno vidjeti samo kada preskočim barijere vremena i prostora.

Tek kada sam tebe i Mirsu upoznala mogu otvorenije da pričam o ovim mojim doživljajima.

Ovo tebi prvi put pričam. I vidi čuda, mili moj dragi prijatelju, da se ovaj moj san ili možda istinski doživljaj potpuno poklapa sa pričom starog Šamana.

Sada mi je jasno i zašto je na stečku reptil sa ljudskom glavom i zašto u Konjicu postoji legenda o TUDUPU - stvorenju koje živi u Neretvi i pola je riba, a pola čovjek.

Izlazi u zimskom nočima i ljudi su vidjali njegove tragove koji vode natrag u Neretvu.

Ni jedna legenda nije bez razloga nastala.

U Boračkom jezeru, kaže opet francuski putopisac Kuiket, 1775 godine, postojalo je čudovište kome su lokalni stanovnici sa vremena na vrijeme morali davati žive žrtve. Jedne prilike kada su on i njegovi saputnici zanoćili na obali jezera iz jezera je izašlo čudovište, pola čovjek-pola riba i odnijelo im konja.

I sada se u Konjicu kaže da jezero svake godine mora uzeti žrtvu i da znaš da se gotovo svake godine neko utopi. Pričao mi je jedan čovjek koji je u ratu bio na Boračkom jezeru da se nešto dešavalo kad bi četnici bacili u Jezero ubijene ljude. Jezero se nikada ne bi smirilo dok ne bi izbacilo na površinu mrtvo tijelo. Tako su se veliki valovi dizali da se to nije moglo povjerovati za tako malo jezero.

Mirjana

Prva strana    Strana snovi   Članak Credo Mutwa

Copyright (C), 8 October 2000, All rights reserved, Rudolf Bošnjak, Sarajevo, BA, Europe, Earth, Milky Way, Universe.