Rubnost Bosne
Pomicuci se u razlaganju o "rubnim podrucjima"
srednjovjekovlja s istocnojadranskog pojasa prema
kontinentalnom balkanskom zaledu, pozornost valja jos
jednom usmjeriti prema visestruko iznimnom svijetu
srednjovjekovne Bosne. U pojasu srednjovjekovnih
podrucja sto su u hrvatskoj povijesti imali rubnu,
vezivnu ulogu ona je zauzimala sasvim posebno mjesto. Od
tipicno "rubnih podrucja", kakvima bijahu Istra ili
Dubrovnik, Bosna se temeljito razlikovala bitnom
znacajkom: drzavnom i dinastickom samostalnoscu, te
drustvenom i vjerskom zasebnoscu. Unatoc izrazitoj
individualizaciji Bosna je u hrvatskom srednjovjekovlju
bila vaznim podrucjem drustvenog spajanja. Njezina je
uloga u drustvenom razvoju hrvatskih zemalja ovisila o
dva cinitelja: o geopolitickom smjestaju i o slozenosti
njezinoga unutarnjeg ustrojstva. Oba bijahu vazna i
jedan o drugome ovisna, ali je upravo prirodni smjestaj
bio odlucujucim u njezinoj srednjovjekovnoj povijesti i
u njezinu odnosu prema hrvatskom kraljevstvu.
Prvobitna Bosna ili "zemljica Bosna" (to horion
Bosona) se prvi put spominje u sredini X. stoljeca u
djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando
imperzo, i to kao sastavni dio Srbije, tj. drzave kneza
Caslava, ali ipak od nje jasno odijeljena.46 Ta se
prvobitna Bosna prostirala na visoravni oko gornjeg toka
rijeke Bosne. Od susjednih je podrucja bila odijeljena
razvodnim planinama prema rijekama Vrbasu, Neretvi i
Drini. Da bi se mogla razvijati, Bosna se iz te
zasticene jezgre morala siriti na sve strane. Kako je
prema izricaju Vjekoslava Klaica ona "vec od prvog casa
bila na razmedji zivlja hrvatskoga i srbskoga", sto
znaci izmedju dvije prevladavajuce drzavne i
etnodrustvene jezgre na juznoslavenskom podrucju,
hrvatske i srpske, Bosna se u srednjem vijeku sirila i
prema hrvatskom (vise) i prema srpskom (manje)
prostoru.47
Sirenje Bosne
( Prema T. Macanu "Povijest
hrvatskog naroda" )
Ako,
dakle, zeli objasniti drustvenu slozenost
srednjovjekovne Bosne, povjesnik mora pratiti oba ta
glavna smjera njezina prostornog sirenja i, dosljedno
tome, oba smjera iz kojih su prema Bosni dopirala i iz
nje jednako tako zracila zapadna i istocna drustvena
djelovanja.
Nužnost komuniciranja
Prodor iz prvobitne prostorne jezgre bio je
usporedan s razvojem samostalne bosanske drzave. Bosna
se, mozda, vec u doba bana Kulina, potkraj XII.
stoljeca, svakako do sredine XIII. stoljeca i bana
Mateja Ninoslava, protegnula do srednjeg toka rijeke
Drine, u smjeru srpskih zemalja, ali je za njezin razvoj
bilo odlucnije sirenje u prostornom luku od zapada i
jugozapada prema jugu, navlastito prema
istocnojadranskoj obali, sto znaci prema hrvatskim
podrucjima. Sirenje Bosne u XIII. i XIV stoljecu prema
dijelovima hrvatskog kraljevstva, od Donjih Kraja do
Zavrsja (Zapadne strane), ima dvostruko djelovanje.
Prvo, u opseg srednjovjekovne Bosne ukljucuje granicna
podrucja hrvatskih zemalja, drugo, postavlja Bosnu u
tijesni geopoliticki i geoekonomski odnos s okolnim
hrvatskim prostorom.
Teritorij bosanskih velmoza u XV. st.
(Prema F. Sisicu "Povijest Hrvata u vrijeme narodnih
vladara")
Bosna se, naravno, u XIV stoljecu sirila i prema
srpskim zemljama, pa se Tvrtkova Bosna protegnula prema
istoku i jugoistoku, na prostor od gornjeg Podrinja i
Polimlja do zaleda izmedu Dubrovnika i Kotora. Ipak,
kako je istaknuto, Bosni je granicno hrvatsko podrucje
bilo razvojno vaznije. Prostorno sirenje Bosne u doba
Stjepana II. Kotromanica i Tvrtka I. prije svega je
usmjereno prema istocnojadranskoj obali. Takvo prostorno
gibanje utjece na odnose Bosne s hrvatskim kraljevstvom.
Prostorno prozimanje, ali i veoma jaka drustvena
usmjerenost prema pojasu komunalnih drustava na istocnom
Jadranu, od Zadra do Dubrovnika, upucuje
srednjovjekovnu Bosnu na gospodarsko, narodnosno i
misaono komuniciranje s hrvatskim prostorom. Moglo bi se
reci da je uloga Bosne kao specificnog rubnog podrucja,
sto je spajalo hrvatski s balkanskim makroregionalnim
prostorom, bila plodom nuznosti za uzajamnim
komuniciranjem.
Gospodarske veze, primjerice, izmedu Bosne i
gradskih sredista na istocnom Jadranu mogu se vrelima
pouzdano pratiti od Kulinove do turske epohe, od ugovora
o prijateljstvu sto ga ban Kulin sklapa s Dubrovcanima
1189, do naglog rasta trgovackog prometa sto ga uvjetuje
utemeljenje splitske skale godine 1592. Zivo drustveno
komuniciranje hrvatskoga kraljevstva i srednjovjekovne
Bosne prije svega je znacilo prozimanje njihovih ljudi.
Migracijama, pretezno iz bosanskog zaleda prema
jadranskoj obali, ali i gibanjima Ijudi iz dalmatinskih
gradova prema srednjovjekovnoj Bosni, prozimali su se i
njihovi misaoni dosezi, od dualisticke hereze, preko
pismenosti do umjetnickog stvaralastva.
Drustveno ustrojstvo srednjovjekovne Bosne bilo
je, dakle, smjesteno u raspon od komuniciranja do
individualizacije. Da bismo mogli objasniti njegovu
ulogu u hrvatskom srednjovjekovlju, nuzno je odrediti
njegovu razvojnu osnovicu i temeljne
znacajke.
Istocna osnovica u zapadnom
ozracju
Drustvena zasebnost srednjovjekovne Bosne
oblikovala se na stjecistu istocnih i zapadnih
djelovanja. Misaoni utjecaji Istoka bili su razvojnom
osnovicom Bosne, ali su od XII. stoljeca i strujanja
Zapada bivala sve primjetnijima. Hereticka, dualisticka
gibanja Istoka bili su ishodistem "Crkvi bosanskoj",
najjacem cinitelju drustvene individualnosti
srednjovjekovne Bosne, ali je u njoj gotovo od pocetka
bila jaka i djelatnost Zapadne, Katolicke crkve. I sama
hereticka "Crkva bosanska" nastaje u jurisdikcijskom
okrilju Zapadne crkve. Od XIV stoljeca napose je bila
vazna djelatnost franjevaca, sto postaje utjecajnim
ciniteljem drustvenog i narodnosnog razvoja. Srodne
znacajke i prelamanje istocnih i zapadnih utjecaja
iskazivao je i razvoj bosanske pismenosti. Na glagoljsku
osnovicu zarana se dogradila pobjednicka cirilica, ali
joj je bosanski prostor dao individualni morfoloski i
jezicni pecat. Morfoloska jednostavnost, narodni govor i
ikavstina, zasebnost grafijskih rjesenja ili nacin
upotrebe (natpisi na steccima) odvajaju cirilsku
pismenost srednjovjekovne Bosne od cirilice na istocnom,
srpskom podrucju. Dvije zone cirilske pismenosti,
istocna i zapadna, bijahu, doduse, vezane zajednickim
podrijetlom, ali su im duhovno ustrojstvo i drustvena
uloga bili bitno razliciti.
Danasnji raspored narjecja
Prvotna zracenja Istoka u drustvenom
razvoju Bosne opcenito su se prekrivala znacajkama
Zapada. Djelovanju Katolicke crkve i obiljezjima
cirilske pismenosti pridruzila se i drustvena
svakodnevnica Bosne, navlastito u feudalnim slojevima
drustva. Viteska kultura feudalnih dvorova ili
kraljevskog Bobovca, njihova goticka likovnost, znacajke
i heraldicka rjesenja kraljevskih pecata itd. bijahu
znakovima mocne drustvene i misaone bujice sto je u
kasnom srednjem vijeku u Bosnu prodirala sa Zapada, bilo
preko istocnojadranskih gradova bilo preko Ugarske, i
sto ju je njezino feudalno drustvo s primjetnom zudnjom
prihvacalo.49
Narodnosno ustrojstvo
Temeljne pojave u drustvenom razvoju
srednjovjekovne Bosne - prostorno sirenje, prozimanje
istocnih i zapadnih utjecaja, komuniciranje s okolnim
podrucjima, napose s istocnojadranskom obalom, drustvena
i drzavna individualizacija - bile su i osnovicom na
kojoj se stvaralao i njezino etnokulturno ustrojstvo.
Razlaganje o narodnosnim procesima nedvojbeno je jedno
od tezih pitanja sto ga povjesnik srednjovjekovnoj Bosni
moze postaviti. Etnodrustveno ustrojstvo srednjovjekovne
Bosne bilo je onoliko slozeno, koliko su bile raznorodne
smjernice njezina drustvenog razvoja. Primjetne su
prevladavajuce i, barem prividno, periferne pojave
narodnosnog oblikovanja. Gibanje bosanskog
srednjovjekovlja prema drustvenoj individualizaciji
uvjetuje pojave narodnosne zasebnosti u Bosni u XIV i XV
stoljecu. U razmjerno rijetkim podacima o narodnosnoj
pripadnosti u kasnosrednjovjekovnim vrelima bosanska
pripadnost slavenske jezgre prevladavajuca je narodnosna
oznaka. Pri tome je nuzno upozoriti na dvije cinjenice.
Prvo, da naziv Bosnjani (Bosnenses) jest sadrzajno
slojevit jer iskazuje nekoliko znacenjskih razina i,
drugo, da su uz tu prevladavajucu pojavu narodnosnog
razvoja koja se izricala bosanskim imenom vazni i neki
usporedni procesi. Dapace, narodnosno stvaranje u
srednjovjekovnoj Bosni postaje odredenijim tek kada
uvazimo drustveno djelovanje nekih pojava sto se mogu
ciniti sporednima. Takvima su, na primjer, bili sirenje
granica bosanske drzave na okolna, hrvatska i srpska,
podrucja i]i, pak, razvoj i djelovanje Katolicke i
Pravoslavne crkve na bosanskom prostoru. Ta dva
cinitelja utjecu na narodnosni razvoj Bosne i u
stanovitoj mjeri ovisna su jedan o drugome. To manje
vrijedi za djelovanje Katolicke crkve jer njezina uloga
na prostoru hereticke "Crkve bosanske" ne ovisi o
sirenju bosanskih granica na podrucju hrvatskog
krajevstva, ali je vazno u razlaganju o ulozi
Pravoslavne crkve u srednjovjekovnoj Bosni. Sirenje
Bosne prema istoku i jugoistoku uvjetuje i pojavu
pravoslavlja na njezinu prostoru.
"Srblin" i "Vlah"
Istrazivanje o etnodrustvenom razvoju
srednjovjekovne Bosne suocava se s teskocama vec pri
tumacenju narodnosnih izricaja u bosanskim cirilskim
ispravama XIII. stoljeca, primjerice u trima ispravama
bana Mateja Ninoslava. U njima Matej Ninoslav stanovnika
Bosne naziva "Srblinom" i suprotstavlja ga "Vlahu", tj.
stanovniku Dubrovnika 5° To je nazivlje bilo uzrokom
brojnim tumacenjima sto su se gibala u rasponu od
apsolutnog odbacivanja do potpuna prihvacanja.51 Da
bismo mogli objasniti tu zagonetku historiografije,
nuzno je pomnije razmotriti cirilske isprave XII. i
XIII. stoljeca i njihovo narodnosno nazivlje.
Analiza tih isprava pokazuje, prije svega
drugoga, da sporni izricaj o narodnosnoj suprotnosti:
"Srblin" -> "Vlah" nije potekao iz srednjovjekovne
Bosne, nego iz srednjovjekovne Srbije. U sacuvanoj gradi
ti se izricaji prvi put pojavljuju u ispravi raskog
velikog zupana Stefana Dubrovniku, napisanoj oko godine
1215.52 Tu ispravu danas poznajemo u prijepisu
dubrovackog notara Paskala, sto je za objasnjenje naziva
"Srblin" i "Vlah" veoma vazno, jos vise cinjenica da je
isti notar pisao i dvije od tri spomenute isprave bana
Mateja Ninoslava, iz 1240. i 1249.53 Prvu Ninoslavovu
ispravu (prije 1235) pisao je, doduse, "gramatik"
Desoje, a ne notar Paskal, ali to ne mijenja zakljucak
da je narodnosna suprotnost "Srblin" --> "Vlah" u
bosanske isprave dospjela iz raskih isprava,
i to posrednistvom dubrovacke kancelarije. Da
nazivlje Ninoslavovih isprava nije odrazavalo narodnosno
ustrojstvo Bosne u prvoj polovici XIII. stoljeca i da se
ono u njoj nije upotrebljavalo, pokazuje cinjenica da
isprava bana Kulina Dubrovniku iz godine 1189. ne samo
da ne poznaje naziv "Srblin", a kao starija od
Ninoslavovih isprava ona bi taj naziv morala poznavati
da se on upotrebljavao u Bosni, nego ni Dubrovcanina ne
naziva "Vlahom" 54 Naziv "Vlah" za Dubrovcanina u
ispravama Mateja Ninoslava ocigledno nije bio bosanskoga
podrijetla, jednako ni naziv "Srblin" za stanovnike
Bosne.
Bosna
i Srbija
Takvo gibanje naziva "Srblin" i "Vlah" izmedu
srpske, dubrovacke i bosanske kancelarije pokazuje da su
se oni u Bosni tada mogli pojaviti upravo zato sto se
njezino etnodrustveno ustrojstvo i nazivlje kojim se ono
iskazivalo u prvoj polovici XIII. stoljeca tek stvaralo.
Narodnosne znacajke prvobitne slavenske jezgre u
srednjovjekovnoj Bosni tada jos nisu bile jasnije
izrazene. Uloga, pak, dubrovackog notara Paskala u tom
gibanju upucuje na zakljucak da je u predodzbi
Dubrovcana o slavenskom, kontinentalnom zaledu tada
vladala spoznaja o odlucujucem polozaju Srbije. Vec je u
doba velikog zupana Stefana Nemanje, nakon osvajanja
Duklje 1183. god., Raska zavladala citavim prostorom oko
Dubrovnika, od Zahumlja, preko Travunje do Duklje. Takav
je opseg imala i u prvoj polovici XIII. stoljeca. U
takvu su predodzbu bili ukljuceni i podaci o politickoj
pripadnosti Bosne u pocetku njezine povijesti.
Porfirogenetu je, kako je istaknuto, "zemljica Bosna" u
sredini X. stoljeca u sastavu Srbije. Slicna je i
prostorno-politicka predodzba o kontinentalnom zaledu u
popa Dukljanina, odnosno Grgura Barskoga, dva stoljeca
poslije. U sredini XII. stoljeca dukljanski kronicar
Primorju (Maritima), koje dijeli na Bijelu i Crvenu
Hrvatsku, suprotstavlja Srbiju ili Zagorje (Surbia,
Transmontana), sastavljenu od Bosne i Raske.55 U takvom
misaonom ozracju i papinske bule potkraj XII. i u prvoj
polovici XIII. stoljeca, sadrzaj kojih se ocigledno
temeljio na dubrovackim obavijestima, poistovjecuju
Srbiju s Bosnom (regnum Servilie, quod est Bosna).56 U
casu kad nastaju te papinske bule, u razdoblju bana
Kulina i Mateja Ninoslava, Bosna, razumije se, nije bila
sastavnim dijelom Srbije, ali su reminiscencije na
njezinu prvobitnu politicku pripadnost jos u prvoj
polovici XIII. stoljeca bile veoma jake, prije svega u
gradovima Gornje Dalmacije (Bar, Dubrovnik). U skladu s
takvim shvacanjem, a djelovanjem dubrovacke kancelarije,
u jednom su vremenski ogranicenu razdoblju i nazivi
"Srblin" i "Vlah" prodrli u bosanske isprave. To znaci
da naziv "Srblin" u Ninoslavovim ispravama nije
odrazavao etnokulturne znacajke Bosne, nego je bio
zakasnjelim plodom politickih utjecaja sto ih je Srbija
u njoj imala prije utemeljenja bosanske drzave, odnosno
bosanske banovine. Zato te nazive ne mozemo smatrati
egzaktnim svjedocanstvom o srpskoj narodnosnoj
pripadnosti Bosne u prvoj polovici XIII. stoljeca.
Upravo suprotno, oni su dokaz o neodredjenosti njezina
etnodrustvena ustrojstva. Pri tome nije bez vaznosti
cinjenica da se identifikacija: "Srblin" = Bosanac
nalazi samo u tri spomenute isprave bana Mateja
Ninoslava i da im u kasnijoj gradi nema traga. A vec u
XIV stoljecu narodnosno nazivlje u bosanskim vrelima
dobiva izvorno, bosansko obiljezje.
Kolika razina pripadnosti?
Iz
druge polovice XIII. stoljeca i prva dva desetljeca XIV
stoljeca nije sacuvana nijedna bosanska isprava.
Etnodrustvene pojave te epohe bosanske povijesti stoga
ostaju izvan povjesnikova obzora, ali u casu kad je
Bosna za bana Stjepana II. Kotromanica usla u razdoblje
prostornog sirenja i drustvenog rasta, njezini
narodnosni procesi postaju slozenijima, u njih se
ukljucuju nove znacajke. Prva pojava na koju valja
upozoriti jest bosansko ime u vrelima XIV i XV stoljeca.
Ono se javlja u cirilskim ispravama srednjovjekovne
Bosne, u latinskim spisima o dualistickoj "Crkvi
bosanskoj" i u notarijatu dalmatinskih gradova. U svakoj
od te tri skupine izvora naziv Bosnjani ima zasebni
sadrzajni opseg, svaka od njih upucuje na zasebnu razinu
narodnosne pripadnosti. Kakvo je bilo njihovo ustrojstvo
i drustvena uloga?
Bosansko ime najprije se javlja u cirilskim
ispravama. Utvrdujuci odnose s Dubrovnikom i nacin
rjesavanja uzajamnih sporova, ban Stjepan II. je u
ispravi iz 1322. god. "Dubrovcaninu" suprotstavio
"Bosnanina". Taj najstariji izvorni naziv za stanovnika
Bosne razmjerno se rijetko pojavljuje u ispravama
bosanskih vladara, najcesce u obliku "dobri Bosnane".
Nakon bana Stjepana II. i Tvrtka I. susrecemo ga i u
nekim kraljevskim ispravama XV stoljeca (Tvrtko II,
Stjepan Ostojic, Stjepan Tomas).57 Ipak, i ta rijetka
upotreba izricaja "dobri Bosnane" visestruko je vazna. U
prvom redu suprotstavljanje naziva "Bosnjanin" i
"Dubrovcanin" u ispravi bana Stjepana II. iz 1322. god.
ne nastavlja se na nazivlje u ispravama Mateja
Ninoslava, nego na Kulinov privilegij Dubrovniku iz
1189. godine. Kulin, kako je istaknuto, ne poznaje naziv
"Bosnjanin", ali upotrebljava naziv "Dubrovcani", a ne
"Vlasi". Nazivi "Srblin" i "Vlah" bili su samo casovito,
iz okolnog, nebosanskog prostora, uneseni u bosansku
kancelariju Mateja Ninoslava, ali nisu imali uporista u
drustvenom i narodnosnom ustrojstvu Bosne, pa im nakon
prve polovice XIII. stoljeca zato ni nema traga u
bosanskim vrelima. Samo je naziv "Bosnjanin" bio u
skladu s drustvenom i drzavnom samostalnoscu Bosne, pa
njega i poznaju isprave XIV i XV stoljeca. Kakav je,
pak, bio sadrzajni opseg izricaja "Bosnjanin" i "dobri
Bosnjani" u banskim i kraljevskim ispravama?
Izricaj "dobri Bosnjani" ima stalesko obiljezje.
On oznacava "plemenite ljude", vlastelu, a ne opcenito
stanovnika Bosne, pripadnika bosanske drzave. U
kasnosrednjovjekovnoj Bosni, sto je 1377. god. postala
Bosanskim kraljevstvom (Regnum Bosne), prevladavajucim
je bio osjecaj staleske pripadnosti drzavi i kruni.
Bosanska drzava ili "rusag bosanski" okupljala je
bosansku vlastelu ili "dobre Bosnane". Njihovim je
simbolom bila kruna i kraljevska vlast, institucionalnom
osnovicom drzavni sabor ili "stanak". To je bila
drzavna, staleska razina bosanske pripadnosti koja je
spajala samo tanki sloj ljudi na vrhu feudalnog drustva.
58 Stoga se kraljevske isprave XV stoljeca obaziru samo
na vlasteoske pripadnike drzave. U njima se pojavljuju
"svidoci nasi dobri Bosnane", a temeljno je mnostvo
stanovnika bosanske drzave, naravno, bilo nuzno izvan
njihova obzora. Siri pojam bosanske narodnosne
pripadnosti u cirilskim je ispravama tek u jedva
primjetnim zacecima.59
Hereticka i prostorna razina
Usporedo s uskom staleskom razinom pripadnosti
sto je sadrze cirilske isprave, u latinskim vrelima XIV
i XV stoljeca o srednjovjekovnoj Bosni pojavljuje se i
znacenjski sire narodnosno nazivlje. Najprije u
latinskim spisima o heretickoj "Crkvi
bosanskoj".
U
odgovorima avignonskog pape Grgura XI. godine 1373. na
dvadeset i tri pitanja ili "dvojbe" (Dubia), upucena
papi od vikara bosanskih franjevaca Bartolomeja, o stavu
spram raskolnika (scismatici) i krivovjernika
(haeretici) upotrebljava se, u cetvrtom pitanju, izricaj
Bosnenses (Bosnjani). Nesto kasnije, u dvadesetom
pitanju i papinu odgovoru "Bosnjanin", odnosno
"Bosnjakinja" se poistovjecuje s "nevjernikom"
(Bosnensis vel infidelis). U osmom pitanju, pak, ta se
identifikacija opisuje: u njemu se govori o
"nevjernickim ljudima sto dolaze iz Bosne".60 Bosansko
ime, dakle, u latinskim spisima o "Crkvi bosanskoj" ima
strogo odredeni znacenjski opseg. "Bosnjani" u
franjevackim "dvojbama" iz 1373. god. jesu pripadnici
hereticke "Crkve bosanske".61 Drustveni opseg tog naziva
svakako je siri od staleskog sto ga ima izricaj "dobri
Bosnjani" u cirilskim ispravama, ali je i on razlicit od
najsire, prostorne razine pripadnosti u srednjovjekovnoj
Bosni koja je u sebi ukljucivala svakog stanovnika
Bosne, bez obzira na njegovu stalesku ili vjersku
pripadnost. To mnostvo ljudi samo iznimno, u kriznim
razdobljima bosanske povijesti, izbija na povrsinu
pisanih vrela, ali ne u cirilskim ispravama bosanske
kancelarije, nego u notarijatu dalmatinskih
gradova.
U
doba velike gladi sto je 1453/54. zahvatila jadransko
zalede, od rubnih dijelova hrvatskoga kraljevstva do
Bosne, splitska je komuna uputila prema susjednoj,
talijanskoj obali Jadrana, kako je vec bilo istaknuto,
176 "siromasnih Bosanaca" (pauperes Bossinenses) sto su
se do nje bili spustili u potrazi za kruhom.62 Izricaj
"Bosanci" u splitskom notarijatu XV stoljeca bitno je
razlicit od izricaja "dobri Bosnjani" u kraljevskim
bosanskim ispravama i od naziva "Bosnjanin" iz
franjevackih Dubia godine 1373, jer je opcenito znacio
stanovnika Bosne, covjeka sto je iz nje dosao.
Istocnojadranskim komunalnim drustvima je Bosna,
promatrana s obale, izvan nje same, bila cjelovit
prostorni i politicki pojam. Svatko tko je dolazio s tog
jedinstvenog prostora bosanske drzave za njih je bio
"Bosanac". U svoju predodzbu o bosanskom dosljaku
komunalni notarijat ne ukljucuje ni staleske ni
hereticke odrednice. Kljucnom oznakom bijase prostor
Bosne i prostorna pripadnost. Splitski izricaj
zamjenjuje, zapravo, oznaku podrijetla: "iz Bosne" (de
Bosina), veoma cestu u notarijatu dalmatinskih
gradova.63 Takvo se shvacanje bosanskog imena
priblizavalo narodnosnom odredivanju, ali, vazno je
istaknuti, prije svega u vrelima sto su nastala izvan
opsega bosanske drzave. Unutar njezina opsega bosansko
je ime bilo cvrsto sapeto staleskim i heretickim
okvirom.
Franjevacka komponenta
Pojavom bosanskoga imena u vrelima XIV. i XV.
stoljeca etnodrustveno ustrojstvo bosanskoga
srednjovjekovlja nije postalo odredjenijim, jasnijim.
Dapace, u njegovoj su razvojnoj matici upravo u tom
razdoblju ojacale i neke druge etnokulturne sastavnice.
Jednom je od najvaznijih bilo djelovanje franjevackog
reda u Bosni.63a
Ocjenjujuci ulogu franjevaca u srednjovjekovnoj
Bosni, ne valja zanemariti cinjenicu da je Zapadna crkva
bila nazocna na bosanskom prostoru mnogo prije dolaska
franjevaca. Kako je istaknuto, i sama je hereticka Crkva
bosanska izrasla iz katolicke Bosanske
biskupije.
Teritorijalna organizacija crkve u Hrvatskoj i
Bosni
( prema N. Klaic "Povijest Hrvata u razvijenom
srednjem vijeku" )
Kako
se u prvoj polovici XIII. stoljeca dualisticka hereza u
Bosni postupno oblikovala u samostalnu "Crkvu bosansku",
rasla je i pozornost Katolicke crkve prema bosanskom
prostoru, od abjuracije na Bilinu polju 1203. god. u
doba bana Kulina do krizarskih pohoda sto ih izmedu
1234. i 1239. god. herceg Koloman vodi protiv Bosne
Mateja Ninoslava.64 Pri tome je vazno reci da je svim
pokusajima Katolicke crkve ishodiste vise-manje bilo
izvan Bosne. Katolicke akcije u njoj ne vode ljudi
kojima bi Bosna bila trajnim boravistem, bilo da je
rijec o papinu legatu Ivanu de Casamaris godine 1203.
ili o inkvizitorskoj djelatnosti dominikanaca.
Djelovanje franjevaca bilo je bitno drukcije. Oni nisu
samo dosli u Bosnu nego su u njoj i ostali, podigli
svoja trajna boravista, brojne samostane. Njihova je
djelatnost postala sastavnicom domacega tla.
Franjevci su se u Bosni pojavili godine 1291, ali
je franjevacka vikarija u njoj utemeljena tek godine
1340. Ona je vec u drugoj polovici XIV stoljeca
zapremala golem prostor. Bila je podijeljena u sedam
kustodija, od Hrvatske i Slavonije, preko Bosne do juzne
Ugarske i Bugarske. Utemeljenjem vikarije poceli su se
podizati i franjevacki samostani u Bosni. Prema popisu
Bartola Pizanskoga iz 1375. god., franjevacki samostani
su se u Bosni, odnosno u bosanskoj kustodiji, nalazili u
Sutjesci, Visokom, Lasvi i Olovu. Najstariji je bio
samostan sv. Nikole u selu Arnautovici kod Visokog
(srednjovjekovno naselje Mile). U XV stoljecu broj je
franjevackih samostana u Bosni porastao. Prema turskim
izvorima iz druge polovice XV stoljeca, franjevacki
samostani su se nalazili u Fojnici, Kresevu, Visokom,
Sutjesci, Zvorniku, Olovu i drugdje.65 Franjevci su na
taj nacin stvorili siroku mrezu samostana u Bosni. To im
je cvrsto, domace korijenje i omogucilo iznimnu ulogu u
njezinom drustvenom razvoju.
Rasprostranjenost crkava u Bosni u vrijeme
dolaska Osmanlija
( prema S. Cirkovicu "Istorija
srednjovjekovne bosanske drzave" )
I tada
prijelom
Jacanjem
franjevackog reda i opcenito katolickog utjecaja, u
Bosni je u suton njezine samostalnosti stvoreno novo
uporiste drustvenog okupljanja. Prema sredini XV.
stoljeca slabio je polozaj "Crkve bosanske", a njezini
su pripadnici sve znatnije prihvacali katolicizam.66 Pri
tome ne valja zanemariti cinjenicu da su i te promjene u
vjerskom ustrojstvu Bosne bile sastavnim dijelom
zbivanja u kasnosrednjovjekovnom drustvu i da ih samo u
toj svjetlosti valja promatrati. Franjevacka i katolicka
djelatnost ne izdvaja se tada iz narodnosnih smjernica
sto ih je uvjetovala drustvena individualizacija
bosanske drzave. Moglo bi se, dapace, govoriti o
vjerskom prozimanju u feudalnom vrhu srednjovjekovne
Bosne. Njezini banovi i kraljevi, te pripadnici vlastele
u XIV i XV stoljecu osciliraju izmedju heretickih i
katolickih gledista, ali ostaju u bosanskom drustvenom
ozracju. Pa ipak, djelatnost franjevaca bijase novim
ciniteljem drustvenog razvoja, sto u predturskoj Bosni
vrsi ulogu preduvjeta za mnogo kasnije narodnosno
odredjivanje. Premda razvoj bosanskog drustva u srednjem
vijeku zastaje u maglici narodnosne neodredjenosti, iz
koje jasnije izranja samo bosanska pripadnost i naziv
Bosnjani, ipak je u nasemu razlaganju o rubnoj ulozi
bosanskoga prostora u hrvatskom srednjovjekovlju vazno
upozoriti na cinjenicu da je djelatnost franjevaca
postajala osloncem hrvatskog drustvenog kruga u Bosni. U
kasnom srednjem vijeku ni nazocnost hrvatskog
etnodrustvenog sloja ni uloga franjevackog reda u
njegovu razvoju jos ne mogu biti jace iskazani, pa ce se
njihova uzajamnost do kraja razviti tek u turskoj epohi
i novovjekovnim stoljecima. Ali takvu razvoju osnovicom
bijase bosansko srednjovjekovlje. Pomicanjem granica
srednjovjekovne Bosne prema zapadu i jugozapadu, kako je
istaknuto, u njezin su opseg usla i podrucja sto su
prije toga pripadala hrvatskom kraljevstvu. Na taj je
nacin u etnodrustveno ustrojstvo Bosne ukljuceno i
stanovnistvo hrvatskoga podrijetla. U srednjovjekovnim
bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema
izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva
na podrucju bosanske drzave, ali su zato primjetne
pojave sto ih smijemo vezati uz njegove etnokulturne
znacajke. Na ulogu hrvatskoga sloja na dijelovima
bosanskoga prostora upucuju, primjerice, neke znacajke
srednjovjekovne bosanske pismenosti, prije svega narodni
govor i ikavstina njezinih spomenika.67 Tu ce narodnosnu
i katolicku osnovicu hrvatskoga stanovnistva u Bosni u
turskom razdoblju okupljati franjevacka
zarista.
Nasuprot sve jacem polozaju Katolicke crkve u
sredini XV stoljeca, uloga je Pravoslavne crkve u Bosni
tada bila mnogo skromnija. Prvotni srpski politicki
utjecaji, na koje upucuju rane obavijesti o
srednjovjekovnoj Bosni, vec su od XII. stoljeca bivali
prekrivani izvornim drustvenim pojavama bosanskoga tla,
od drzavne zasebnosti, do samostalne "Crkve bosanske".
Na podrucju prvobitne Bosne i, naravno, na onim
dijelovima hrvatskoga kraljevstva sto su u njezin opseg
ukljuceni do Stjepana II. Kotromanica nije bilo
pravoslavnog stanovnistva. Bilo ga je, naprotiv, na onim
rubnim dijelovima sto su ranije pripadali
srednjovjekovnoj Srbiji i koji su za Stjepana II.
(istocno Zahumlje) i Tvrtka I. (Podrinje, Travunja) usli
u njezin opseg. Samo je na tom rubnom prostoru, na
istoku i jugoistoku prosirene Bosne, bilo pravoslavnih
crkava i manastira.68 U pravoj, sredisnjoj Bosni, pak, u
kasnom srednjem vijeku vladao je konfesionalni
katolickohereticki dualizam, do sredine XV. stoljeca
oslabljen jakim naletom Katolicke crkve.
Takvo je bilo etnodrustveno ustrojstvo
srednjovjekovne Bosne u casu turskog osvajanja godine
1463. Bosanska drustvena matica i zracenja hrvatskog i
srpskog etnokulturnog prostora bili su u predturskoj
epohi samo pojave sto su nagovjestavale buduce
narodnosne procese. Nista drugo, osim njihova postojanja
i uzajamnih odnosa, te cinjenice da je u posljednjem
stoljecu bosanske drzave bosansko ime postajalo sve
primjetnijim, povjesnik ne moze utvrditi. Jos manje mu
je dopusteno pretpostavljati o smjernicama sto ih je
razvoj bosanskoga drustva mogao imati da nije doslo do
dubokog prijeloma 1463. god. Strukturalna raznorodnost
drustvenih procesa u srednjovjekovnoj je Bosni u jednom
casu bila prekrivena sasvim novom pojavom -
islamizacijom. Tada su narodnosni procesi u Bosni dobili
bitno drukcije usmjerenje. U novim okolnostima gube se
one pojave sto su u srednjovjekovnoj Bosni vodile prema
drustvenoj individualizaciji. Iscezava i njihova misaona
osnovica, "Crkva bosanska". Iz srednjovjekovlja se u
tursko doba Bosne prenosi novi, promijenjeni dualizam
konfesionalne pripadnosti, katolicke i pravoslavne. U
ozracju pobjednickog islama to ce biti okvir
postmedievalnim narodnosnim sazrijevanjima.69
Mijene rubnosti
Pojava i utvrdjivanje Osmanskog Carstva na
sredisnjim dijelovima balkanskog prostora djelovala je
od druge polovice XV. stoljeca, dakle, ne samo na
maticna nego i na "rubna podrucja" hrvatskoga
srednjovjekovlja. Stupanj osmanlijskog utjecaja ipak na
svim "rubnim podrucjima" nije bio jednak jer je ovisio o
opsegu politicke vlasti sto ga je Tursko Carstvo na
pojedinom od njih uspjelo ostvariti. Drustveni je
prijelom stoga bio najjaci na podrucju koje je bilo
ukljuceno u njegov drzavni opseg (Bosna), a na prostoru
sto je bio daleko od osmanlijskih granica nema mu ni
traga (Istra). Turski cinitelj ni na jednom "rubnom
podrucju", pa ni u Bosni, ne uklanja njegovu vezivnu
ulogu u hrvatskom drustvenom prostoru, ali djeluje na
njegove razvojne znacajke.
Pad
Bosne pod tursku vlast 1463. god. i proces islamizacije
bili su dubokim prijelomom njezine povijesti. Uklopljena
u opseg Osmanskog Carstva, Bosna je i dalje bila "rubnim
podrucjem" hrvatske povijesti. Komuniciranje turske
Bosne i hrvatskog prostora nije se prekidalo ni nakon
1463. godine. Otezavali su ga, dakako, turski prodori i
turska osvajanja hrvatskih zemalja, ali su u mirnijim
razdobljima uzajamne veze nanovo ozivljavale. U takvim
okolnostima hrvatski drustveni krug se pod franjevackim
okriljem u tisini odrzavao u turskoj Bosni. Ahdnama
sultana Mehmeda II. iz godine 1463. omogucila je
bosanskim franjevcima barem skucenu, ali ipak iznimno
vaznu djelatnost pod osmanlijskom vlascu.70 Etnokulturni
most izmedu Hrvata u Bosni i maticnih dijelova hrvatskog
drustvenog prostora upravo se zbog toga nije sasvim
prekidao ni u najtezim stoljecima povijesti.
Tursko djelovanje na drustveni razvoj Dubrovnika
bilo je bitno drukcije od onoga u Bosni. Dok su na
bosanskom prostoru franjevacka kulturna zarista bila
samo otocima u osmanlijskom moru, u Dubrovniku je cvrsta
pripadnost katolickoj ekumeni bila pravim uporistem
drustvene zasebnosti. Ta je pripadnost i u predturskoj
epohi bila razdjelnicom spram balkanskog zaleda, ali je
od druge polovice XV stoljeca postala osloncem prema
mocnom prostoru Osmanskog Carstva. Na prijelomu
srednjovjekovne u novovjekovnu epohu Dubrovnik je bio
kljucnom tockom hrvatskoga prostora na samom
katolicko-islamskom bedemu. Grad je samim tim i dalje
bio "rubnim podrucjem", ali su ga i smjestaj na tom
bedemu, s jedne, i rascvat drustva i stvaralastva, s
druge strane, cvrsto uklopili u istocnojadranski
drustveni pojas.
Samo
je drustveni razvoj Istre ostao izvan
islamsko-katolickog osciliranja. Odlucujuci u Bosni,
nezaobilazan u Dubrovniku, osmanlijski je cinitelj u
Istri bio jedva primjetan. Razvojne tegobe istarskog
"rubnog podrucja" bile su plodom promjena sto su nicale
unutar njegova drustva, a ne suocavanja s Osmanskim
Carstvom. Ono samo u Istri nije bilo onom snagom sto je
prekidala drustvene procese srednjovjekovlja (Bosna) iIi
pak onim ciniteIjem sto je "rubno podrucje" konacno
usmjerio prema zajednickom prostoru njegove drustvene i
misaone srodnosti (Dubrovnik).
Literatura:
45 Sufflay
1925, 75; Sidak 1980-81; Vekaric N. 1993, I,
14-17.
46
DAI, 88; VI II, 58.
47
Klaic 1882, 43; usp. Poviest,182-187; Sidak 1942, 141-
143; Cirkovic 1964, passim; Lovrenovi 1994a
48
Vrana 1942; Mosin 1965, 177-178; Raukar 1973; Grubisic
V. 1978; Hercigonja 1982; Zelic-Bucan 1982;
Zelic-Bucan 1993; Zelic-Bucan 1994b.
49
Prodiranje zapadnih drustvenih i kulturnih utjecaja u
srednjovjekovnu Bosnu bilo je olaksano i njezinim
politickim vezama s Ugarskom, jer su bosanski banovi
od sredine XII. stoljeca priznavali vrhovnu
vlast
ugarskih kraljeva (Klaic 1882, 47 i dalje;
Sidak 1940, 14; Cirkovic 1964, 42, 46-47; Mandic 1990,
107-112). Na veze, pak, s hrvatskim drustvenim
podrucjem upucuje naziv ban bosanskih vladara, poznat,
osim u srednjovjekovnoj Bosni, samo u hrvatskom
kraljevstvu (Klaic 1882, 43; Mazuranic, 20-23;
Cirkovic 1964, 40; Mandic 1990, 106). O drustvenom
razvoju Bosne: Cirkovic 1964, 236-240; Andjelic 1966;
Cirkovic 1973; Kovacevic-Kojic, 261-352; Cirkovic
1987, 246-247; Lovrenovic 1994a. O razvoju likovnih
umjetnosti: Karaman 1942; Fiskovic C. 1973; Andjelic
1973. O nov~anom sustavu: Rengjeo 19426.
50
"[,..] da hode Vlasi svobodno, ih' dobitk' tako kako
su u bana Kulina hod:li, bez' vse habe i zledi [...] a
se e`ste ako verue Srblin' Vlaha, da se pri pred'
knezem' ako verue Vlah' Sr'blina da se pri pred'
banom' a inomu Vlahu da ne bude izma [...]"
(Stojanovic, 6, br. 9, 1214-1217. [Cremosnik 1948,
114, datira tu ispravu: "1232 (?)-1235"]); "[...] I se
oste ako veruie Serblin' Vlaha da si; pri pred'
knezem' dubrov'c'kim' I ako veruie Vlah' Serblina da
se pri pred' banom' [...]" (isto, 7-9, br. 11,
22.III.1240; CD IV, 107-108); "[...] I se oste ako
verue Serblin' Vlaha da se pri pred' knezem'
dubrov'c'kim' I iako veruie Vlah' Serblina da se pri
pred' banom' [...]" (isto, 9-10, br. 12, ozujak 1249;
CD IV, 386-387).
51
Odbacuje ga, na primjer, Poviest 1942, 222-223, bilj.
17 (tekst M. Perojevica), ali s neuvjerljivim i
neutemeljenim obrazlozenjem; prihvaca ga, bez dovoljno
kriticnosti, kao dokaz o "srpskom karakteru Bosne"
Foretic 1969, 80; umjereno tumacenje zastupa Cirkovic
1964, 350, bilj. 2.
52
"(...[ I da ne emle Sr'bin' Vlaha bez' suda, n'
ako se ucini krivina megu gradom' i moov' zemlov' da
se stau sudie gde e zakon' i da ispravlau a da ne izma
(...)" (Stojanovic, 3, br. 4, oko 1215; CD III,
140-141).
53
Cremosnik 1948, 119; Djordjic, 278-279, sl. 58, 60; o
notaru Paskalu: Cremosnik 1938; Vrana 1957.
54
CD II, 237.
55
Sisic, Letopis, 307; Mosin, Ljetopis, 54-55; takvu
podjelu prenosi i Hrvatska kronika (Mo`sin, na i.
mj.).
56
CD II, 206-208, 28.III.1187; 226-229, 2l.VI.1188; III,
274-276, 24.VII.1227; IV, 54-55, 26.III.1238; usp. i
uvjerljivo tumacenje tih izricaja u: Draganovic 1942,
730-733.
57
Stojanovic, 43-45, br. 51; 504-509, br. 523/524;
554-557, br. 579; Thalloczy 1914, 23.
58
Cirkovic 1964, 224-226.
59
Npr. u ispravi o miru izmedu Dubrovnika i Radosava
Pavlovica 25.X.1432. (Stojanovic, 627-630,
br.
609)
60
Kniewald 1949, 158-159, 161-162.
61
isto, 144-156; usp. Sidak 1975, 225-248; Sanjek 1975,
128-129; Rupcic.
62
Sunjic 1961, 137-138.
63
Usp. oznacavanje dosljaka iz Bosne u Veneciji: Coralic
1993g.
63a Jelenic; Draganovic 1942, 754-763; Mandic
1968; Matanic 15-18; Runje 1990, 74-76, 93-97 (o
trecorecima u Jajcu); Sanjek 1992, 137-141; Dzaja
1992, 161-169; Dzaja,l994; Ancic 1994a.
64
Sanjek 1975, 58-64, 79-80.
65
Jelenic I, 33-39; Sidak 1975, 227-233;
Kovacevic-Kojic, 281-297; Runje 1990, 74-76, 93-97;
Dzaja 1992, 162-165.
68
Sidak 1940, 120-121; Cirkovic 1964, 266-288,
320-321; Dzaja 1992, 165-166
67
U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, kako je
istaknuto, nema izricaja Hrvat ili hrvatski i da bismo
tu cinjenicu mogli protumaciti valja reci da ta pojava
nije bila svojstvena samo bosanskom prostoru. Dapace,
ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u
srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom
je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje. Medjurjecju
do kraja srednjega vijeka pecat daje opceslavensko
ime, sto nimalo ne utjece na pripadnost Slavonije
politickom pojmu hrvatskoga kraljevstva i, dosljedno
tome, drustvenom prostoru hrvatskoga naroda. Srodan je
bio i razvoj narodnosnoga nazivlja u Bosni. Njezina je
drzavna i vjerska zasebnost pojacavala upotrebu
bosanskoga imena, ali ono, kao ni slavensko ime u
Medjurjecju, nije bilo kriterijem narodnosne
pripadnosti. Kroz prevladavajucu bosansku oznaku,
izrazito teritorijalnoga podrijetla, hrvatsko se ime
nije moglo probiti do pisanih vrela. Hrvatska
narodnosna pripadnost u srednjovjekovnoj Bosni
prekrivena je bosanskim imenom. Unatoc tome, hrvatski
narodnosni sloj srednjovjekovne Bosne primjetno je
djelovao na njezino kulturno ustrojstvo, prije svega
znacajkama jezika i pismenosti. Zato cinjenica da u
vrelima ne nalazimo hrvatsko ime ne nijece autohtonost
hrvatskoga stanovni"stva u srednjovjekovnoj Bosni.
Hrvati se na njezinu podrucju vec zarana dodiruju i
prozimaju sa slavenskim narodnosnim slojem. Oni su
takoder izvorni etnogenetski cinitelj u
srednjovjekovnoj Bosni. Hrvatski narodnosni sloj
trebali bismo u prvom redu traziti na prvobitno
hrvatskim dijelovima Bosne, koji se od XIII. st.
postupno ukljucuju u opseg bosanske banovine, dakle,
na podrucju od Donjih Kraja prema Zavrsju i zapadnom
Zahumlju. Ali, narodnosnim pomacima i dodirima sa
slavenskim slojem hrvatske etnokulturne znaCajke
zahvacuju i druge dijelove srednjovjekovne Bosne, o
cemu svjedoce jezicna i grafijska obiljezja
srednjovjekovne bosanske pismenosti (usp. Brozovic,
153-155; Foretic 1980, 81-82, ali autorov zaklju6ak da
je prvobitna Bosna, prema izricaju "Srbin u
Ninoslavovim ispravama, bila "etnicki srpska zemlja"
nije prihvatljiv).
68
Draganovic 1942, 763-766; Cirkovic 1964, 282-288
(Karta: Rasprostranjenost crkava u Bosni, 284);
Kovacevic-Kojic, 297-304.
69
Sidak 1940, 149-150 (dnevnicki izvjestaj B. Kuripesica
o Bosni); Sanjek 1992, 142-151; Dzaja 1992,
166-176.
70
Jelenic I., 115-116 i passim. Usp. Bogisic
1992b
|
