Nek ti ova ruka bude znak da se zamisliš nad svojim rukama

Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopštoj slabosti pamćenja. (1950)

Bogumili nisu bili anarhoidna sekta već državno organizovana laička pastva, koja je u medjunarodnim omjerima izmedju Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog
arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta. (1951)

"Nek ti ova ruka bude znak da se zamislis nad svojim rukama"
Natpis na stečku-Radimlja kod Stoca

Poslije pada Zadra otvara se novo poglavlje romanske kulturne i artističke strategije, koja će trajati slijedećih dvjesta pedeset godina. Pape Inocencije III, Honorije III, Grgur IX, Inocencije IV, Bonifacije VIII, Ivan XXII, Benedikt XII, Urban V, Inocencije VI, sa čitavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa, kartuzijanaca i male brače (dominikanac Ivan iz westfalijskog Wildhausena, kartuzijanac Bartol od Trisulta, kartuzijanac biskup Ponsa, kardinali Casamaris i Gentilis i Jakov, Benedikto Giucciardi, mali brat Fabijan, inkvizitori u prvom periodu izmedu 1202-1339), otpočeli su svoju dvjesta  pedesetogodišnju protu bogumilsku ofanzivu za pobjedu ,"romanike i crkvenih veza" na čitavom reljefu od Zadra do Krakova i od Kaloce do Jajca - contra hereticos Patarenos. (1950)

Naše bogumilstvo više je simpatiziralo sa etikom novog evanđelja nego sa dogmama papinstva, spram kojih se odrešuje sa izrazitom idiosinkrazijom, koja kasnije na osnovu iskustva raste iz nesumnjive antipatije u svjesnu i dosljednu, politički organizovanu mržnju. Reformatorska u oba smjera, spram maloazijske čizme i papinstva podjednako, naša bogumilska ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti.  Smatrajući monoteizam monopolom papinstva, ovi naši laici, krivovjerni u antiklerikalnom smislu, koji su poricali grčku i latinsku crkvenu hijerarhiju po svom praslovjenskom duhu u ime evanđeoske socijalne ravnopravnosti, čitali su evanđelje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti način. Ne vjerujući, da je Bog mogao stvoriti Papu, koji kao destruktivna i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskog biskupa smatrali đavolskim simbolom negacije onog bratstva i one ljubavi kakvu je (po njihovom mišljenju) propovijedao Novi zavjet. (1950)

Bogumili su jedanput davno prije Husa htjeli da diskredituju cezaropapizam i to je bilo,   neostvarljivo. (1917)

Bogumilska teza, koja se pojavila na klasičnom tlu grčko-latinske rasprave, bila je politička, da je papa đavo sam i da je prepolovio živo tijelo Kristovo upravo zato, jer je sotona sam. (1947)

Čitavi tehnički fakulteti smrti bili su stavljeni u pogon za našu heretičku bosansku kugu, pestilenza bosignana, koja je propovijedala, da su papa i patrijarh carigradski inkarnacija samog nečastivog! (1950)

Inocencije III već je 1199. odlučio da svoj duhovni mač (gladius spiritualis) zamijeni materijalnim mačem (gladius materialis), kada je naredio Inkviziciji da uništi ovu
pogansku infamiju svim sredstvima, pošto se utvrdilo, da na istočnoj obali nema ni jedne biskupije, koja ne bi bila heretička. Od pada Zadra 1202. (što ga je zauzeo dužd
Henrik Dandolo sa francuskim i flandrijskim križarima) počinje na našem reljefu novi ciklus ratova mletačkih, koji traju daljih dvjesta godina, i nova serija papinskih inkvizicionih kaznenih ekspedicija, vojni i upada soldateske raznih baruna i kraljeva sve do pada Bosne 1463. Prvi inkvizitor Joan de Casamaris javlja se na našem terenu 21. XI 1202, to jest deset dana poslije pada Zadra, koji je pao na dan sv. Martina 11. XI 1202! Još se Zadar pušio u ruševinama i još se nije usirila krv masovno poklane djece, kada je Inkvizitor kardinal Joan de Casamaris već ispitivao zbog bogumilske hereze dva slikara, Matiju i Aristodija, kao dva intelektualna krivca za tu bosansku kugu, koja se bila proširila izmedu Splita i Trogira. (1950)

 
Svi naši istoričari (bez izuzetka), kada govore o patarenskom "krivovjerstvu", nastoje kako bi toj poganskoj pojavi dali neko manje vrijedno tumačenje, kao da je tobože, nažalost, doista kao simptom rasula nekih moralnih principa, ali ta balkanska, slavonska ili bosanska hereza nije tipično "naša pojava", jer bilo šta, što se javlja kod nas kao "krivovjerstvo", zapravo je "strano tijelo u okviru našeg istorijskog razvoja". Da se stidimo nečega što se zove krivovjerstvo u našoj istorijskoj proslosti, da žalimo te naše davne "heretičke zablude", da ih zaobilazimo sordinantno kao mačke oko dominikanskih lomača, kao da tih lomača i te hereze uopće nije bilo, smisla mnogo nema; upravo zato što je besmisleno, to se ipak kultivira dalje svakoj istorijskoj logici uprkos. Kod tih pravovjernih, pravoslavnih, latinskih ili grčkih antiheretičkih idiosinkrazija obje su naše klasične, rasne vjeroispovijesti idealno podudarne. Iz jedne ili iz druge perspektive priznali bogumilstvo kao treću komponentu, znaći odreći grčkoj ili latinskoj misiji značenje istorijske magistrale, a ta opet hipoteza ruši sve idealističke aksiome naše moralne supstance na ovom svijetu, a takav način gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle - danas - materijalistički. (1957)

Bogumilski mramorovi

Bogumilski mramorovi bizarni su spomenici mračne, nagonske likovne sklonosti, pojave same po sebi neispitane koja ne predstavlja poglavlje samo u okviru naše likovne civilizacije. Ovi sarkofazi zavrijedili su opsežnu analizu, kao čitav kosmos tog patarenskog svijeta, koji pred nama stoji kao meteor iz dalekih i nepoznatih, azijskih, skitskih svjetova. Oni mistični krugovi, gradovi, konjanici, vegetacioni ornamenti, fantastične ruke, koje propovijedaju do pet nama danas nepoznatih principa, stabla kao biblijski stilizirani svijećnjaci, čitavi spratovi najraznovrsnijih motiva i događaja, sve je to koordinirano i ustalasano unutrašnjim ritmom čudne zakonitosti, koja je stvaralačkom voljom fascinirala fantaziju bogumilskih pokoljenja do tog stepena, te se nužno odrazila u tim dokumentima, koji već vjekovima čekaju svoje tumače u današnjem svijetu tako okrutno gluhom za sva objavljenja naših vlastitih ljepota. (1942)

Oko davnih bogumilskih spomenika trajale su neohelenističke varijacije ducentistickog slikarstva po srpskim pravoslavnim zadužbinama, gradile su se gotičke katedrale i romaničke bazilike od Poreča i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaska krv od Istre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora, do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo čime, što je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjačkih ili vizantijskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetičkom obliku između bosanskog krova i nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantastičnosti i u vertikalama čudestvenih bareljefa, u ingenioznom ostvarenju sna i priviđenja. Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumilski način nije poveo za modom svog vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artističke pobune ili revolucije, kao što je to slučaj sa bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrčkim nonkonformizmom, to ne znamo. Smatrajući Svetoga Oca đavolom, oni su, vjerovatno, i cezaropapističke umjetničke formule prezirali kao ikonoklasti latinskog i grčkog likovnog duha. Crkva rimska nije sa svojih dvadesetak naročitih poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizitora za četiristo godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu ni jedne biskupske crkve. U raznim interregnumima takve su se katedrale počele graditi desetak puta, ali su jalovi napori svršavali sa rušenjem objekata još u temeljima. Možda su to bile samo sopravvivenze - dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih praslovjenskih skulptorskih pokoljenja, ko bi to mogao danas da kaže pod izvjesno? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i moguće. Za objašnjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih riječi: nordijski, vikinski motivi, praslovjenska plastika, gotski fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij antičkih sarkofaga u bizarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski bareljefi, derivat romanike, obelisci postavljeni na glavu, venecijanska dekorativna ornamentika, aborigene ilirske tajne itd., itd. (1951)

Komparativnim proučavanjem proširio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odražavaju elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, često grubi, tako da već svojom surovošću djeluju monumentalno kao ploče kojima je zadatak da traju stoljecima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog. (1954)

Sjeverni slovjenski došljaci, pred zidinama bogatog antemurala talasokratskog vizantijskog dalmatinskog temata, meso za galije mletačke i lomače latinske i grčke, u panici pred svima što je za ove heretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nisu djelovali u ideološkom vakuumu barbarske nepismenosti, kao što se to misli na osnovu nepoznavanja najosnovnijih kulturnoistorijskih fakata ovog perioda. Nepodrešivanje artiskim manirama svog vremena samo je jedna od bogumilskih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobično živo, često mnogo intenzivnije od savremenika.

Ovi bogumilski umjetnici bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetničkog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su mu načelno i
idejno poricali svaki moralni i estetski smisao. (1951)

Bogumilsko umjetničko djelo nije imitacija prirode. Neotupljene konvencijom, konture ovih reljefa su u rafiniranoj igri svjetlosti mekane kao hod srne, i ovi jahači, obasjani mjesečinom, djeluju dematerijalizirano kao pojave tihog i zaboravljenog sna. Čovjek ima osjećaj, da stoji nad ruševinama jedne davno potonule Atlantide, koja nam progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih doživljaja o stvarima danas potpuno nepoznatim. U ovoj skulpturi otvaraju se prostori zakarpatskih i azijskih daljina, ona nam diže zavjese nad izgledima sve do Kavkaza i Perzije. Ovi uznemirujući detalji gotovo savremene postimpresionističke tehnike, ova bogata partitura puna lirizma, ovaj kompendij znanja i moralne svijesti, sve nam to dokazuje jedan neobično visok umjetnički potencijal, koji djeluje sugestivno. Ako je istina, da je između događaja i doživljaja u umjetničko stvaralačkom smislu ogroman raspon, pun najfantastičnijih mogućnosti, onda ovi umjetnici svakako nisu bili kopisti artističkih kodeksa svoga vremena. (1951)

Sve što su nam bogumilski kipari (a ime im je legija: Bolasin, Bogačić, Dragoje Dijak, Grubac, Obrad, Prerad, Radoje, Ratko, Semorad, Zekan Morača, Radić, Radan Hranić, Dragiša, Ugarak) ostavili, dokumenti su vedre slike o životu, gdje je sve skladno uznemireni ritam pojava i stvari, ornamenata, ljudskih likova, leoparda, konja i flore. (1942)

Slobodni od svake lažne konvencije svog vremena, bogumilski skulptori su stvarali na način o kome mišljenja mogu biti podvojena, ali da taj način nije bio njihov vlastiti i kao takav jedinstven, to se ne bi moglo utvrditi. (1951)

Možda ti spomenici zaista i nisu otkrića nego samo imitacije danas nama nepoznatih izvora, ali ako je tako, to ne znači, da se tim smanjuje artistička vrijednost ove
skulpture, koja nam u samoći bosanskih šuma govori o tome, da je sa ovom srednjovjekovnom našom civilizacijom propalo mnogo više nego što nam je do danas bilo
poznato. (1951)

Protiv poganskih motiva te skulpture grmjela je anatema najvišeg moralnog i estetskog autoriteta čitavog svijeta, stoljećima. Za posljednjih osamdeset godina svelo se značenje ove umjetnosti na pojam bastardnog folklora, koji se u tekstilu i u drvu rada u agrarnim južnoslovjenskim zonama sa prirodnom jednostavnošću primitivne narodne poezije. Izvan svake je sumnje, da su pojedine bogumilske nekropole sa masom od po pet stotina mramornih monolita građene kao jedinstvena i rafinirana arhitektonska kompozicija, koja grandioznošću svoje osnovne zamisli, prelazi svaku efemernost folklorne primjene. (1951)

Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stolječima. Uslijed demonstrativno naglašene areligioznosti njenih motiva govorilo se o toj skulpturi kao o dokumentima primitivnosti Herodotovih skitskih galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, gdje su se spašavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja. (1951)

Istina je, koju možemo provjeriti vlastitim očima, da su ova umjetnička svjedočanstva strogo puritanska. Dinamika životnog ritma, koji nam gotovo lirski suptilno progovara iz ovog kamena, sve je prije nego mračan i dijaboliziran pesimizam, o kome nam govore stare hronike, opisujući bogumile kao uklete lutalice, koje truju svijet svojim beznadnim i razornim nihilizmom.

Ove ruke na oklopima i na grobovima, ruke sa mačevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita, govore nam simboličnim značenjem viteških srednjovječnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svim moralnim autoritetima svoga vremena, ne priznavajući nikakve moralne hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wyclifa ili Husa ili Luthera dvjesta i trista godina ranije. (1954)

Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se opraštaju od nas na odlasku za Aheront - u ritualu rimskoga pozdrava - uzdignutom desnicom, sa otvorenim dlanom kao ruke saobračajca kada zaustavljaju saobračaj u gradovima, ove glomazne, teške desnice, što nam se javljaju sa druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava - ko bi to znao i mogao da kaže? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispružile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoće da posvjedoće pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nisu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vjekovima. (1954)

Ova skulptura je tendenciozna i propagandistička. Ona ne priznaje kult smrti. Ona načelno, bogumilski, upravo materijalistički negira zaglupljujuću misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kakve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan bogumilski lik ne kleći pred autoritetom religioznih nadzemaljskih i ovozemaljskih simbola. Pred nama su nadgrobni spomenici naivnih i čistih evanđelista, laika, koji nisu do svoje propasti priznali nikakve crkvene hijerarhije, smatrajući ubistvo največim grijehom, a cezaropapizam đavolskom negacijom svih evanđeoskih principa.
(1951)

Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u harmonične nizove, koji nam se danas usred bosanskih šuma i planina u svojoj gordoj samoći javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili pečat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog. (1954)

Bogumilska skulptura, kao centralna pojava na našem kulturnoistorijskom reljefu, stoji i danas pred nama kao monumentalan i zagonetno mračan spomenik, kao kiparski ingeniozno ostvaren sarkofag nad grobljem našeg umjetničkog i moralno-intelektualnog nonkonformizma, kojeg je nestalo u maglama i požarima davno prohujalih vjekova i katastrofa, tako simboličnih za našu mučnu i krvavu borbu, u čijem smo se vrtlogu izobličili do sljepačkih gusala, do raje, do Morlakije i do baroknog graničarstva, do tragične sudbine uskoka, galijota, martoloza i grencera. (1950)

Animalna, svježa, neukroćena, ova plastika penje se do monumentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom solipsizmu preživjelo okrutni i pakleni "memento mori" crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupije podiže tek pod protektoratom Alahovim. (1951)

Bogumilski skulptori, slobodni od svake artističke manire svog vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici živjeli su u izolaciji bosanskih planinskih šuma, u prostorima za saobračajne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prašuma trajao je tri nedjelje. (1951)

Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klečala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću, i nema ni jedne u proskinezi pred veličanstvom bizantijskih ili
rimskih bogova i božanskih namjesnika. (1954)

Da li je ova plastika nadarena? U smislu zapadnoevropskih konvencija od lateranskih i ravenskih mozaika do Boetija i svetog Tome Akvinskog, od Iacoponea da Tadi do Cimabua, svijet bogumilskih mramorova na tako je ogromnoj distanci, te bi svako upoređenje ispalo jalovo. Ova bosanska umjetnička planeta ne kreće se u svijetu mediteranskog sistema: "Stabat Mater Dolorosa", a da je bila odiozna vizantijskoj vlasteli i južnoslovjenskim barunima Rasciae i Serviae, to se vidi iz antibogumilskih formula Dušanova zakonika, na primjer, koji ih iskorjenjuje ognjem i mačem. (1951)

Miroslav Krleža

Nazad 

Copyright (C) February 2000, Sarajevo, BA, Web izdanje Rudolf Bošnjak, All rights reserved.