Predavanja Dr.Ivana Pilara-Bogumilstvo kao religiozni problem iz 1927 g.

Dva predavanja Dr.Ivana Pilara

- Bogumilstvo kao religiozni problem ( 10.Veljača - Februar 1927 g.)
- Bogumilstvo kao socijalni i politički problem ( 10.Ožujak - Mart 1927 g.)
- Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini
- Staroslavenski bogumilski spisi
- Literatura

1) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM (10. Veljaće - Februar 1927.)

Kada čovjek u Bosni iz gradova i sela zadje u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati će opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim veličinama, od metra i pol do tri metra dugački, od metra do blizu dva široki, a vazda nešto viši nego široki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najčešće krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kučice.

Obično ih imade poveći broj na okupu. Najčešće na njima nema niti crteža ni natpisa, no po kadšto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mać, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima često i sav kamen krasni išaran ornamentima, dapaće ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. ( R.B. komentar u staroslavenskom jeziku ) Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem piše: "Ase leži Božičko Banović, na svojej zemli, na plemenitoj."

Svaki naš intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci moćne nekad sekte bosanskih bogumila.

Narod, za čudo, koji oko tih spomenika živi, ne zna ništa o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudji. On ne zna ni što su, ni kako su onamo došli, ni od koga potjeću. Ako ga pitate, on će odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati će, to su greblja (znači groblja), ali, da su to ostaci propale narodne veličine, to narod u Bosni savršeno ne zna.

Proživjevši preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodjem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika naše prošlosti. Znajući sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljačima, a ne mogući o tim bogumilima saznati, stao sam izučavati to pitanje. I milostive gospodje i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu naša starija historiografija za čudo malo znade. Smatram za dužnost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim više, pošto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.

Glavna značajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, što je njihova vjera bila dualistička, to jest, da su vjerovali u dva počela, počelo dobra i počelo zla. Kod nas dugo se do Račkoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potječe od velikog dualističkog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska ličnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdjenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 (R.B. komentar, da li je mislio na Zakon Džingis Kana Yasna 28-53 kada je spomenuo, nije rekao odakle je i šta je Yasna) njemu i vodeći iranolozi označuju pače ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko ličnih i subjektivnih momenata, da ne može biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historična ličnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvačaju još danas na primjer, bugarski specijalista za bogomilsko pitanje profesor Jurij Ivanov. Ovome shvaćanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najviše podloge činjenica, što suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga života i djelovanja. Tu se učenjaci bitno razilaze. Dok profesor Jackson i neki drugi drže da je Zaratustra živio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije naše ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov život 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.

Medjutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je drzavnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske drzave i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske drzave, osjetilo se je i kod nas.

Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrži i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva počela, počelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te počelo zla ili tmine Agromainjus ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i čitava religija Mazdaizam. Ova dva počela su od početka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaistički vjernik sudjelovati boreći se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivistička, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimistička, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konačno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti će svoju nagradu.

Na strani principa dobra bore se veliki broj andjela, koji se zovu Amesa-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u našem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posvećeni.

Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova božanstava, bogoslužje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pričest, koja je značila žrtvu i sastojala u kultskom uživanju posvećenog kruha i pića, dobivenog iz cvijeta biljke "saoma". Osim religioznog sadržaja imao je mazdaizam i socijalni sadržaj. Tako je poljodjelski život vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uživanje mesa, kao i svih dijelova žive životinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savršene blagosti, koja zabranjuje ubijanje životinja, kako to vidimo i kod Indijaca.

Zaratustrina religija je na svaki način bila preko 1000 godina državna religija perzijske države, koja je u svemu dijelila sudbinu te države te konačno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu državu.

Medjutim dualizam, kako su ga imali naši bogumili, nije došao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila čak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzičar, slikar i liječnik, živući na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokušao je jednu reformu tada već dekadentnog Mazdaizma na taj način, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdasnje Babilonije živjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodžaba, iz kršćanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konačno uz uporabu budističkih elemenata, osobito budističke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuća filozofija i kozmogonija.

Dualizam je zadržan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao što je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodžbama. Oba principa postoje nužno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u čovjeku, te je ljudska duša djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i čitav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakterističan za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimističko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne može nikada biti dobro, nego je čovjeku i njegovom višem pozivu neprijateljski element.

Postanak čovjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeća na gnostičke sisteme i koja je tako veličanstveno fantastična, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno proradjeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio čovjeka.

Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato ću Vam to uštediti.

Važnije je za nas, da je ta pesimistična crta bila glavna značajka i vodeća ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duše Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaća bila, da se ljudska duša uspješno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duše, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega došli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkretičku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi ćemo dapaće konstatirati, da je Muhamed uopće vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medusobne privlačnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimističkom naziranju na svijet bio je život Manihejaca vrlo strog. On je sistematski išao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i života. Ali pošto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je čitava sekta na dva staleža, na takozvane savrsene, perfecti, a zatim na obične članove takozvane slusaoce, auditores. Savršeni nisu uopće radili niti se brinuli o nićem, što se tiće ovoga svijeta, nego su postili, molili i živjeli od onoga, što su im davali i bili dužni davati obični vjernici, takozvani slusaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savršene oblikovao prema uzoru budističkih pustinjaka i isposnika.

Mani je glavne svoje praktičko-religiozne i etičke ideale koncentrirao u takozvanim tria signacula, signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za "Savršene" strogo, a za slušaoce približno, a značila su signaculum manus, da savršeni ne smije ubiti ni životinju niti čovjeka, to je onaj mazdaistički perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreći laži, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova žive životinje, osim ribe, koja se ne množi prilegom. Konačno signaculum sinus, da ne smije vršiti spolnoga općenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su takozvani perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetački život. Faktički je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i počasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo važna, jer ćemo ju opet naći kod naših Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

Ovi savršeni imali su i neke bogoslužne funkcije, dočim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od djakona, svećenika i biskupa.

Za života Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za života imao 12 učenika oko sebe, što je valjda bilo oponašanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogoslužja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kučama, koje su bile odredjene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i poštovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredjene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noći, što je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, što je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuće tijela i drugosvjetni život. A to je začudno, jer i sa ovim životom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Čitavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i čitavi ljudski život smatrali su strašnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svršiti u jednoj užasnoj katastrofi. Jer čitavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji će nakon par stoljeća baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona će se upaliti i sva će materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.

Mani sam žalosno je svršio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da će trajne uspjehe sa svojom religijom postići samo onda, ako dodje u trajni odnošaj sa državom. Zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strašnu surevnjivost perzijskih mazdaističkih svećenika, koji ga silno zamrziše. Kada je počeo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuškaše gornji svećenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koža oderana, slamom ispunjena i njegova mješina na dverima grada Gunde-Sapura obješena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strašan progon i pokolj.

Ipak se je Manijeva religija izvanredno raširila; bila je za sve oficijelne religije susjednih država vrlo opasna. Proširila se po čitavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Španjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sveti Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko proširilo u Aziju. U najnovije doba nadjeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su očigledno manihejskoga porijekla i svjedoče da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, čak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se održala sve do 13. stoljeća po Isusu. Kao sinkretička religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakše rasplinjala u dotične religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u kršćanstvo, i to na zapadu mnogo brže, iza 8. vijeka naše ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno važno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapaće bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopće izvanredno važno za razvitak sviju kršćansko-heretičkih sekti na cijelom svijetu. Malo čemo naći heretičkih sekti unutar kršćanstva izmedu 2.-14. vijeka koje nisu više ili manje pod uplivom manihejstva, nisu više ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije raširilo po Balkanu, posto je već bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj državi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva počelo stvarati bogumilstvo.

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su čiste manihejske značajke kod bogumilstva automatski pojačale, na taj način, da je suvremena znanost bogumilstvo morala označiti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati ćemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjeću iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlače svoje ime, da li od svetog Pavla Apostola, svetog Pavla Samosatskoga ili od braće Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlaće svoje ime od svetog Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potječe crkvena hijerarhija, koju su odlučno pobijali i osobito štovali svetog Pavla i njegove spise kao demokratske i kršćanske.

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu kršćanstva i mazdaizma.

Neki suvremeni pisci, a medu njima profesor Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na kršćanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su živjeli više kao obični kršćani, jeli meso, pili vino, ženili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

Njihov dualizam bio je znatno ublažen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodjenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolička crkva i stajali u oštroj opreci, koliko protiv katoličkoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogoslužje, napose kipove i slike, odbacivali su štovanje svetog križa i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretičkih ideja za Balkan, jer je utvrdjeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske državne vlasti u Trakiju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku državu, tako da su se ti Pavlikijani brojno raširili po čitavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom odrzali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.

Drugi posrednici srednjeazijskih heretičkih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo još manje nego o Pavlikijanima.

Dogmatski historici ih nazivaju kršćanskim dervišima, koji su svoje ime dobili zato što su monaške običaje vezali sa nekom entuzističkom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takoder duboko pesimističan. Bili su dualisti i naučavali da su kod stvaranja čovjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sveti krst niti sakramenti ne mogu očistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postići samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapuštajući sve ostale brige i nastojanja u ljudskom zivotu, gledali da se molitvom očiste od utjecaja sotone. Dapaće i njihovo ime dolazi od moljenja. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grčkoga euhomai) znače "molioci". Imetak bi razdavali, pak živjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, živeći bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjaćenja. Zato su se zvali fundite = torbasi, jer grčki funda znači torba. Primali su svakoga, i odbjegle žene od muževa i pobjegle sluge i sluškinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Živjeli su pomiješano muško i žensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imaštine, nego i u seksualnom pogledu.

Neki crkveni oci predbacuju im dapaće mističke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znaćaja. Teško je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, pošto kršćanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.

Čini se da je ipak bilo na tome nešto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaći prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sačuvali ostanci takozvane Barbelo-gnostičkog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.

Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historički ustanovljeno bili su po Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nešto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbesi, što odgovara grčkom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao što to čine još i danas prosjaci i prosjački redovi.

Ovim sam Vam prikazao priličnom točnošću dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.

Mi smo ustanovili da je bizantijska državna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualističke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.- 9. vijeka po Kristu raširili po čitavoj Bugarskoj.

U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualističkih, više-manje manihejstvu sličnih naučavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nešto od slavenskih predkršćanskih predodžbi, medju koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i počeo svoju vjeru javno propovijedati.

Pop Bogumil je bezuvjetno historička ličnost, koju stari izvori višestruko spominju, i zasvjedočuju. Pobliže nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam očekivao da ću u najnovijem bugarskom djelu profesora Ivanova naći opširnijega materijala o tome popu Jeremiji, začetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nažalost, u tome očekivanju razočarao.

Mi smo ostali jož uvijek na onome, što nam o njemu priča prezbiter Kozma.

Činjenica jest da se ta nova vjera brzo raširila po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, zahvatila čak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapaće postala vjerom večine pučanstva i neke vrste državnom religijom.

Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo održati ni raširiti. Tamo je od konce 12. vijeka počela naglo rasti moć dinastije Nemanjića, koji su svi pošli stopama svetog Save, koji je stajao na stanovištu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtežim kaznama kažnjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se iščupa jezik. Ali činjenica, da je još Dušan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjića nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila žilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.

Svakako moramo uzeti, da je Srpska država Nemanjića sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistočno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da ćemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.

Preostalo bi nam sada da Vam danas još u glavnim crtama prikažem vjersko dogmatsko naučavanje samih Bogumila. To je vrlo važno, jer bez točnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadržaja Bogomila, nećemo nikada moći pouzdano prosuditi njegovo političko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima čast održati na ovome mjestu 16. Prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u životu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina čitavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadržana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi ćemo baš na bogomilstvu vidjeti jedan školski primjer, kako jedna religija može katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome ću si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikažem na način koji će Vam olakžati da si sami budete mogli stvoriti sud o političkim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.

Glavna značajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva počela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, nečastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, što je Bog gospodar samo dusevnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dusu, doćim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Božji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andjeo, kao kod katolika i pravoslavnih, već Satana-el. Ja podvlačim važnost na ovaj dodatak - el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znači Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na krizu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Bože, Bože, zašto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne niže biće, kao na primjer pali andjeli.

( R.B. komentar, progledaj šta je EL )

Čovjek je postao na taj način, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad duševnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dušu, i prema tome nije čovjeka mogao oživjeti. Satanael je dakle molio Boga, da čovjeku udahne dušu, što je Bog u svome neizmjernom milosrdju i dobroti učinio i udahnuo mu dušu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu čovjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali kršćansku nauku o postajanju čovjeka, jer su odbacivali gotovo čitavi Stari Zavjet, učeći da su i knjige Mojsijeve i proročke djelo vražje, pošto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti čudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalističkom svjetozrenju, koje je sadržano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvažnijoj točki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi učili da je Satanael sin Božji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najvise interesira. Drugi, a osobito Dragovička crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), učila je da je Satanael bio prapočelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time što se je učilo da je Satanael sin Božji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, što je Isus izvršio na način da mu je oduzeo dodatak el, da ga je učinio Sotonom, vragom, jedinim bićem koje nema više značajke Boga, apsolutnoga bića. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovičke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomično i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnostičko-doketistička. Isusa po njihovoj nauci nije začela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vrazje. Nego Bog Otac ispustio je riječ, logos, koja se je riječ spustila na svijet, unišla svetoj Mariji na uho, i iz uha opet izašla: sveta Marija je u spilji našla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i čovjek i nebi mogao provesti djelo spasa.

Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli život i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vražje, pošto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su učili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srušili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjeće, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo nečastivoga; odbacivali su križ i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim kršćanima što ga štuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, može li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Oni su se morali držati najstrože bogomilskih propisa, koji sadržajno nisu bili nista drugo nego takozvana tria signacula maniheja, koje smo već spominjali. To je bio takozvani signaculum ors;

naime da nije svrsitelj smio nikada izreći laž,

niti riječima koga prevariti ili se zakleti;

zatim da nije smio jesti mesa niti ićega što postoji od krvi žive životinje, dakle niti jaja ni sira.

Jedinu iznimku su činile ribe, jer one se ne množe prilegom ( parenjem R.B. komentar). Oni su živjeli samo od kruha, zeleni i voća. Zato je običaj suženja voća, osobito bosanske suhe šljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim voćem. Lomljenje kruha bio je dapaće posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogoslužja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savršene vrijedio takozvana signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti čovjeka ni uopće živoga stvora osim zmije. Uopće bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave.

Konačno signaculum sinus, savrseni se je morao potpuno odreći općenja sa ženom i svakog spolnoga života.

Posto je život tih savršenih bio toliko težak, to su mnogi, da si prištede tu trpnju, dali se podići u red svrsitelja ( SVRSI TELA R.B misao ) tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savršeni prekršio stroge propise, jeo meso, ubio životinju, općio sa ženom, tada bi izgubio svoju savršenost, prestao biti svrsitelj, dobri krstjanin ili Bosnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utjesenje.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svećenici. Ali i bez obzira na izbor za svećenika, svaki savršeni je bio ovlašten da vrši sve bogomilske vjerske čine. Smatralo se da imaju Riječ Božju, i da od njih bjezi nečastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih običnih vjernika bogomilskih.

Kad bi obični Bogomil sreo svrsitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oće blagoslovite", običaj koji se još i danas održao u Bosni, pred svećenicima katoličkim i pravoslavnim.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz Gostiju i Staraca. Gost i Starac zvali su se i Strojnici, a svaki Did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, što je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomočnika.

Svoje bogoslužje, pošto nisu imali svečanih hramova, držali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kućama. Za bogoslužje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i ništa više. Bogoslužje se je sastojalo od molitve,čitanja svetog pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svećenika.

Kod bogoslužja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred čitavom općinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima "Oće nas",

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teških. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala čistilišta na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvaćanja Bogomila bila isključena vjera u uskrsnuće tijela. Tijelo, kao djelo vražje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudjeno na konačnu i potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija naših Bogomila. Njihova vjera im je propisivala način života.

Glavna značajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga života i ljudskoga tijela. Kako već rekosmo, nisu se smjeli družiti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su služili svijetu, dakle vragu. Već općenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obično u crno, savršeni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mršavi. Piše u jednom protubogomilskom djelu: "Ako vidiš čovjeka mršava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mršavost, to jest biti bez mesa i kostiju. Ova mršavost Bogomila postala je poslovična. U francuskom jeziku znači "bougre", slab čovjek, armer Wicht njemački, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer južnofrancusko patarenstvo došlo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, dačovjek ne zapadne u "laž, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao težaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske općine. Tako medu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zaslužno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjaćenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili isključivo u svetom Pismu, kod koga su - kako smo već ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvaćali mnoga apokrifa svetog pisma, koji su svojim mističnim sadržajem ugadali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na svetom Pismu. Ali tu su se služili često vrlo slobodnim, dapaće alegorickim tumačenjem. Razumjeti će se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmatična jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno isključena. Svako si je slobodno mogao tumačiti sveto Pismo kako je htio, pak se mogao jos sluziti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilaženje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konačno pretapanje u oficijelnim kršćanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopćega čitanja svetog pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao naučiti čitati, da može čitati sveto Pismo. Prema tome svjedoći profesor Prohaska, da su naži Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i načitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadasnji evropejski nivo pismenosti i načitanosti u XII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski stručnjak profesor Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvažnije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo proširilo i po sjevernoj Italiji i po južnoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio sudjen nikakav uspjeh. Naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa državnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomaš ostavio bogomilstvo i prešao na katolicizam.(?) Od onda su počeli teški progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reči bili državna religija, ali im se povremena državna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog političkoga upliva, a Madjari su vodili na Bosnu ponovno krstaške vojne, a osobito god. 1198. i 1234., započe izrazito katolička reakcija. Protiv Bogomila bilo je upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradoše preći na katolicizam ili izgubiti svoje očevine i iseliti se. Iseljenici odoše u Hum, današnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosače.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka došli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni političari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obečavahu povratak njihove očevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obećaše slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumači ona česta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil. (?)

Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski već bilo znatno približilo vladajučem katolicizmu i pravoslavlju, predje na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, doćim jezgra i najotporniji dio predje na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodu do svoje očevine. Turci su im doduše obećali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguće. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom državnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlašistvom. Još danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su učinili zadnji korak i prije nego nego predje na katolicizam i pravoslavlje, predje na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti i islama, koju smo već spomenuli. Tako su nasi Muslimani u Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.(?)

Na teritoriju Dubrovačke države, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdržaše se Bogomili još dugo, na Stonu do XVII. stoljeća, kako ustanovljuje brošura doktora Bjelovučića, koja je izašla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do početka XIX. stoljeća. Ja sam bio lično u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti ništa sto bi sjećalo na negdašnje Bogomile. To su bili sasvim obični Muslimani.

Tako je svršilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predjoše na islam.

Dr. Ivo Pilar (10. Veljaće - Februar 1927. - Predavanje u Sociološkom društvu u Zagrebu)

BOGOMILSTVO KAO SOCIJALNI I POLITICKI PROBLEM

BOGOMILSTVO KAO SOCIJALNI I POLITICKI PROBLEM (10. Ožujk - Mart 1927.)

Historija ima čudnu tendenciju da se ponavlja. God. 1867. objedinio je u Zadru doktor Bozidar Petranović knjigu pod naslovom: "Bogomili, crkva bosanska i krstjani". Djelo je bilo nagradjeno s 50 zlatnih dukata po srpskom učenom društvu u Beogradu, a imalo je tendenciju da dokaže da je crkva bosanska ili bogomilska bila prava crkva pravoslavna, ali koja je heretički malo zabludila, pak se onda vratila u krilo svete matere crkve srpsko-pravoslavne.

Protiv toga ustao je hrvatski historičar doktor Franjo Rački svojim čuvenim djelom: "Bogomili i Patareni", objelodanjenom dvije godine kasnije u br. 7, 8 i 10 Rada jugoslavenske Akademije, u kome je, i ne upuštajući se u direktnu polemiku, tvrdnju doktor Petranovića opovrgao.

Ova borba misli učinila je bogomilstvo prije 60 godina aktuelnim. Sada se ova ista pripovijest iza nekoliko decenija ponavlja.

Godine 1924. objelodanio je profesor Vaso Glušac, direktor gimnazije u Tuzli u Srpskoj kraljevskoj akademiji studiju "srednjevjekovna bosanska crkva bila je pravoslavna". Ta studija je bila nagradena iz zadužbine arhimandrita Ničifora Dučića, te ponavlja u cijelom tezu Božidara Petranovića, te kusa oboriti Račkijevo stanovište.

Protiv profesora Glušaca ustao je oštro starina profesor Vjekoslav Klaić sa dva oveća članka u Hrvata, koji su isti tako kao nekad Račkijeva rasprava urodili čitavim nizom daljnjih članaka i učinili pitanje bogomilstva u naše dane ponovno aktuelnim.

Ja doduše nisam stupio u arenu da polemiziram protiv profesora Glušca, zato toga nisam ni spominjao u prvom predavanju. Ali ako hoću iole da dublje prikažem stvar, nisam mogao ni to pitanje sasvim obići. Zato ću se time kratko pozabaviti tek u daljnjem toku ovoga predavanja. Ja sam nastupio svojim predavanjem samo zato, jer držim, da je pitanje vrlo aktuelno, te cijenim da sam se toliko bavio tim pitanjem, da mogu i ja nešto o njemu da kažem. A sada, da predjemo na samu stvar.

Svojim predavanjem što sam ga održao na 10. Veljaće ove godine sa ovoga mjesta imao sam čast prikazati Vam bogomilstvo na Balkanu kao religiozni problem.

Mogli ste iz moga predavanja razabrati frapantnu činjenicu, da glavna i osnovna dogmatska ideja tog religioznog pokreta, njegov dualizam, vuće lozu izravno od velikoga religioznoga pokreta iranskoga, koji je usko vezan sa ličnošću Zaratustre ili Zoroastra, velikoga perzijskoga proroka i reformatora.

Vidjeli ste nadalje, da ovaj dualizam nije k nama došao u svome prvobitnom i čistom obliku, nego u onom, kako ga je preoblikovao Mani ili Manihej, perzijsko-mezopotamijski reformator, koji je taj dualizam razvodnio i začinio budističkim, gnostičkim i kaldejsko-babilonskim elementima. Time je vedri dualizam iranski dobio crtu duboko pesimističku, dobio je nove fantastičke, kozmogonijske ideje gnostičke i kaldejsko-babilonske i od više vedre i aktivističke religije prirodnih sila i sunca postao apstraktnom i kontemplativnom religijom svjetla.

Ali i u ovom obliku nije izvorno k nama došao ovaj dualizam, nego opet dalje sinkretiziran i razvodnjen kršćanstvom u sekti paulikijanskoj, massalianskoj i euhitskoj. U paulikijanstvu armenskoga porijekla bila je sadržana napose jedna tendencija ogorčene opozicijske borbe protiv presizanju moćne državne crkve bizantijsko-grčke, koja je htjela silom da uništi narodnu crkvu armensku, svoga takmaca tamo u sjevernim dijelovima prednje Azije. I ova je crta antibizantinska bila tako jaka, da su ti Pavlikijani, presadjeni na bugarsko tlo bili najrevniji sudionici kod svih buna i podviga bugarskih protiv oficijelne crkve i politike grčko-bizantijske, i od same opozicije proti Bizantu na koncu postali katolici, kakovima nalazimo još danas negdašnje bugarske Pavlikijane. Iz ovih vrela pavlikijansko-euhitskih crpilo je bogomilstvo onu svoju glavnu značajku, značajku opozicije protiv dvaju glavnih velikih crkava, bizantijsko-pravoslavne i rimsko-katoličke. I Pavlikijani i Massalijani-Euhite su tvrdili da su oni prvobitna, čista i nepokvarena to jest, prava crkva Kristova, i ne može se poreći da nisu vodili mnogo strožiji život nego članovi ovih dviju velikih oficijelnih crkava. Iz ove karakteristike, koju je u punoj mjeri preuzelo i bogomilstvo, dobiva ono i izraženu značajku jedne reformacije, jedne opozicije, borbe i pobijanja svjetovnosti i težnje za posjedom svjetskih dobara i vlasti, koji su se uvukli koliko u bizantsku toliko u rimsku crkvu onoga časa, kad su one postale državne crkve i uzele na sebe teret i odium koji donose političke funkcije i obziri svake državne crkve.

Ovdje nam je u prvom redu istaknuti, da je bogomilstvo jedna reformacija. Tu važnu značajku pridaje bogomilstvu sam neumrli Franjo Rački, koji u svojoj velikoj prije spomenutoj studiji, koja je još i danas Standard-Work o tome pitanju to izričito potvrdjuje. U svesku 10 str. 260 on izričito govori o "Reformaciji popa Bogomila". Ovo svjedočanstvo jednoga odličnoga svećenika i stručnjaka u tim pitanjima za nas je vrlo važno, jer nam daje potpunu slobodu, da i mi o bogomilstvu govorimo kao o jednoj reformaciji.

Za nas je nadalje vrlo važno da ustanovimo da je bogomilstvo prva reformacija u Evropi i da nama Hrvatima i Bugarima pada u dio cast (?) da smo smogli toliko idealizma i snage, te pokusali prvu reformaciju krscanstva u Evropi, da smo pokusali ono isto, sto su kasnije sa vise uspjeha pokusali Englezi u Anglikanskoj crkvi.

Ali ne samo to. Ova prva reformacija je ne samo puki vremenski predtečaj velike poznije reformacije, koja je preobrazila Evropu, nego danas mi otkrivamo sve više niti koje se pletu od bosanskih i bugarskih Bogomila do Petra Chelcickoga Ceske brace i Jana Husa, i od juznofrancuskih Katara i Albigenza, koji, kako je historički nedvojbeno dokazano, vuku svoje prve poticaje od bugarskih Bogomila, do britanskoga Johna Wycliffa.

Prema tome smijemo mirno kazati da je bogomilstvo ne samo prva reformacija u Evropi, nego i idejni preteća i inicijator svih preostalih reformacija u Evropi.

Nažalost nije kod nas još doslo u svijest široke naše javnosti, kako je tragične posljedice imalo za nas povijesni razvitak, da je ta prva reformacija doživjela potpuni slom, i to ne samo izvanjski slom, uslijed djelovanja izvanjskih neprijateljskih sila, nego i slom nutarnji, uslijed nutarnje idejne nedostatnosti, nemogućnosti i konflikta sa osnovnim zakonima života, uslijed one životomrzosti i principijelnoga neprijateljstva naspram životu i njegovim vječnim zakonima, koje je bogomilstvo preko manihejstva preuzelo od budizma.

Nije prešlo u svijest naših širokih slojeva, da su Srbi danas tako jaki na Balkanu samo zato, što nisu sudjelovali u strahovitom slomu bogomilstva, koji je uslijedio u 15. vijeku, nego su naprotiv vodjeni svetim Savom, po gradjanskom imenu Rastkom Nemanjićem, izgradili rijetkom spretnošću svoju narodnu i državnu crkvu srpsko-pravoslavnu, kojoj zahvaljuju glavni dio svoga podignuća kano i činjenicu, da su nakon sloma bogomilstva mogli Bugarima i Hrvatima oteti znatne dijelove naroda i teritorija(?), prevedevši ih u srpsko-pravoslavnu crkvu, a time i u okvir srpstva. I s time imamo ogromno političko znamenovanje bogomilstva u svoj njegovoj veličini pred očima.

Da možemo taj zapleteni problem razumjeti, moramo si predočiti političku pozadinu bogomilstva.

U zadnjem predavanju sam već istakao, da je bogomilstvo nastalo u Bugarskoj. Tu su već kod postanka njegovoga igrali ulogu politički momenti. Bizantijska je vlast ne samo iz religioznih nego i iz političkih razloga naseljavala Pavlikijanske sektaše uz bugarsku granicu. Prirodno je da ovi sektaši nisu bili skloni niti bizantijskoj državi niti crkvi, jer su sa dosta dobrih razloga u njima gledali uzročnike svoga prisilnoga preseljenja iz kultivirane za onda prednje Azije na granice nemirnih i ratobornih Bugara, gdje zveka mačeva nije nikada prestajala.

Ovo nasilje nisu prije spomenuti sektaši oprostili bizantijskoj državnoj i crkvenoj vlasti nego su joj to vratili na način, da su se priključili Bugarima i njihovoj borbi protiv Bizanta, koju su moralno, materijalno i fizički svojski podupirali. To je pak bilo tim važnije, što su doduše manje Euhite, ali tim više Pavlikijani bili vrlo ratoborni i dobri vojnici, te su tim uspješnije mogli podupirati Bugare.

Tako je glavna tendencija bogomilstva bila opozicija bizantijskoj državnoj i crkvenoj vlasti. Ova politička tendencija je sigurno potpomogla da se je bogomilstvo moglo tako raširiti na jugoistočnom Balkanu, jer je odgovarala glavnoj tendenciji bugarske narodne politike. Glavna crta te politike od njezinih početaka pak do propasti bizantijske države, bila je ogorčena borba protiv Bizanta. Prema tome je u Bugarskoj našlo sve otvorena vrata i prijazni prijem, što god je bilo neprijateljsko Bizantu.

Tako već u počecima bogomilskoga pokreta vidimo jake političke elemente, vidimo jasne političke tendencije, koliko crkveno-političže, toliko narodno i drzavno-političke tendencije.

Mi bismo iz temelja pogriješili kad ne bismo slićne tendencije tražili i na sjevero-zapadnoj polovini(?) Balkana, gdje se je bogomilstvo od 12. vijeka dalje ne samo rapidno širilo, enego povremeno postalo dapače državnom religijom, što mu inače u toj mjeri nigdje u svijetu nije uspjelo.

Medjutim ovdje stvar ne leži tako jasno i vidljivo kao u Bugarskoj, ali suvremena politička historija i tu je napredovala, da možemo stvar razjasniti.

Po mome mišljenju ovo je pitanje istini najbliže rijesio profesor Milobar u svojoj studiji: "ban Kulin i njegovo doba", koja je izašla u Glasniku zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu od godine 1903. gdje on istražuje političke razloge bogomilske hereze u Bosni.

Dr. Milobar ustanovljuje da je Bosna i Hercegovina, koja je u ono doba bila dio hrvatske države(?) (R.B. komentar: u koje ono doba, nije spomenuo godinu)   spadala pod nadbiskupiju splitsku. Iza toga dospjela je pod jurisdikciju barskoga nadbiskupa, da onda dospije pod jurisdikciju dubrovačkoga i konačno opet pod jurisdikciju splitskoga nadbiskupa, dok konačno nije pala pod jurisdikciju kaločkoga biskupa. No sve ove jurisdikcije bile su više nominalne, jer su latinski biskupi uslijed nepoznavanja slavenskoga jezika i manjkave organizacije(?) bili u svojoj vlasti ograničeni na latinske gradove u Primorju, dočim je efektivnu crkvenu vlast u Bosni vršio ninski biskup, koji je bio glava narodne crkve i pobornik hrvatskoga narodnog jezika u crkvi. ( R.B. Tad je postojao samo staroslavenski )

Poznato je medjutim kako je prvim splitskim saborom 928. godine, započet u hrvatskoj državi otvoreni boj protiv narodnog jezika, koji je doduše u kralju Tomislavu našao faktickoga zaštitnika. Medjutim, latinski je kler tu borbu žilavo nastavio, te je inače snažni vladar Petar Krešimir romanskoj navali i popustio te hrvatski jezik u crkvi zabranio.

Time se razvija u hrvatskoj u XI. vijeku borba za narodni jezik u crkvi, za hrvatsku državnu i narodnu crkvu.

Tu je postojala potpuna opreka izmedu Primorja, gdje je romansko svećenstvo i romanski element imao znatan upliv, i unutrašnjosti gdje latini nisu imali nikakva utjecaja. Ovaj pak u unutrašnjosti, to je otprilike onaj teritorij koji odgovara današnjoj Bosni i Hercegovini.

Kad su se propašću narodne države, narodni jezik i tendencije za crkvenu neovisnost od Rima izgubile svoju političku potporu, povukli su se njezini reprezentanti, to jest narodni popovi glagoljaši u unutrašnjost zemlje, to jest u Bosnu i Hercegovinu i tu je ova tendencija otpora Rimu i njegovim latinskim tendencijama ostala latentna i živjela po principu ustrajnosti, dok nije našla izraz u bogomilstvu.

Bogomilstvo, dolazeći iz Bugarske preko Srbije, donijelo je sa sobom narodni jezik, samostalnu crkvu i opozicionalno i otporno stanovište prema Bizantu i Rimu, dakle sve što su tadašnje prilike, raspoloženje pučanstva u Bosni zahtijevali.

Ja držim da je ovaj slijed misli ispravan i da je ovo crkveno nezadovoljstvo skopčano sa lošom organizacijom i administracijom, sa manjkom domaćega i hrvatskom jeziku vještoga svećenstva i nepovoljnim općim crkvenim prilikama bio onaj podešni milje, u kojem se je moglo ukorijeniti i razviti bogomilstvo u Bosni.

Kratko rečeno hrvatski pokret za narodni jezik i crkvu koji je izgubio bitku protiv latinskog klera, podupiranog od pape, Mletaka i Madjara, dapaće od vlastitih hrvatskih narodnih vladara, prihvatio je bogomilstvo kao izraz svoga protesta i opozicije protiv Rima.

No, ja držim da ovaj čisto crkveno-politički moment ne iscrpljuje niz momenata koji su potpomogli bogumilstvu do velikog uspjeha u Bosni. Polazim sa stanovišta da takav omašan dogadjaj, kao što je bila propast hrvatskoga kraljevstva koncem XI. vijeka, nije mogao proći bez da politički i socijalno uzgiba velike valove.

Tu drzim da se ne smije pustiti s vida da su od konca X. stoljeca igrale veliku ulogu u hrvatskoj dvije stranke: narodna i klerikalna. Klaic u svojoj povijesti hrvatskoj izricito pise o dvije stranke u Hrvatskoj (str. 123). Medjutim stranka klerikalno-katolicka je imala drugaciji znacaj u Primorju, a drugaciji u posavskoj Hrvatskoj. U Primorju, kamo racunam i danasnju Dalmaciju, bila je ova stranka romanofilska i stajala pod vodstvom romanskoga klera dalmatinskoga i primorskoga, docim je u posavskoj Hrvatskoj bila madjarofilska i stajala u vezi s crkvenom madjarskom hijerarhijom. Ne smijemo zaboraviti da je zagrebacka biskupija osnovana 1093. godine po Madjarima.

Ogorcenu borbu ovih dvaju stranaka mozemo jasno razabrati u hrvatskoj povijesti u XI. vijeku. Veliki kralj Petar Kresimir je, za volju svome naslovu: Rex Dalmatiae, toliko popustio utjecaju mocnog romanskog klera, da je ovome za volju u crkvi zabranio hrvatski narodni jezik. Ali ovo je podiglo narodnu stranku, te mi vidimo da iza njegove smrti ne dolazi na prijestol njegov sinovac i zakoniti nasljednik Stjepan, cije klerikalno raspolozenje se vidi po tome sto je kasnije otisao u samostan, nego na prijestol dolazi zupan Savic iz plemena Svacica. Klerikalna ga stranka ne htjede priznati i on nestade na zagonetan nacin iz drzave - zarobise i odvedose ga Normani, u ono doba papinski kletvenici. Interesantno je da se to zbilo istodobno s trecim splitskim crkvenim saborom. Izgleda da je Savic nastradao po jednoj spletci klerikalno-romanske stranke, koja ga je krisom zarobila i iz zemlje izvela.

Iza ovoga malo casnoga poraza narodne stranke dolazi na hrvatski prijestol Dmitar Zvonimir, papinski covjek. Iz pocetka je vodio opreznu politiku i njegovo se doba zove sretnim za hrvatsku drzavu. Ali kad ovaj kralj htjede po papinskom nalogu voditi krizarsku vojnu, ubise ga na hrvatskom Kosovo polju kod Knina. Mi cemo jedva promasiti ako ustvrdimo da su ubojstvo zadnjega svehrvatskog kralja izveli bas ogorceni pristase narodne stranke.

Smrt kralja Zvonimira bio je ocevidan poraz klerikalne stranke i nakon neuspjelog pokusaja izvodenja Kresimirovog sinovca Stjepana iz samostana i posadivanja na prijestol, pojavljuje se kao zadnji pretendent na hrvatsko prijestolje ban Petar Svacic, iz istoga plemena kao i nesretni kralj Slavic, iz cega mozemo zakljuciti da je on bio pristasa narodne stranke.

Tu jasno vidimo ovu zamjenicnu izmjenu upliva ovih dvaju stranaka na hrvatsku drzavnu politiku, od kojih nijedna nije vlastitim silama mogla potpuno izluciti drugu.

Tu su medjutim odlucnu ulogu zaigrali ugarski kraljevi, koji su jedan veliki dio Hrvata, umorenih od bratoubilacke borbe, sjedinili u jednu madjarofilsku stranku, sklopili 1102. godine pacta conventa u Krizevcima i tako prisajedinili kraljevinu Hrvatsku kraljevini Ugarskoj.

Medjutim pristase narodne stranke vodjeni po Petru Svacicu pokusase otpor, ali taj bi od Madjara i madjarofilskih klerikalnih Hrvata u Petrovom Gvozdu kod Petrinje slomljen, te Petar Svacic pade kao zadnji kralj hrvatske narodne krvi.

Ali mi bismo sasvim krivo prosudjivali stanje stvari, kad bismo pretpostavili, da je Hrvatska narodna stranka, koja je reprezentirala kroz vise od stotinu godina otpor citavoga jednog naroda jednostavno nestala.

Sta se je dogodilo, sta se je moglo dogoditi iza sloma narodne stranke na Petrovom Gvozdu? Slabiji i neznatniji clanovi te stranke morali su se pokoriti klerikalno-madjarofilskoj stranci; a u Dalmaciji klerikalno-romanofilskoj stranci, a jaci istaknutiji su pobjegli. Kamo su pobjegli? Po politickoj prirodi ondasnje Hrvatske samo u Bosnu. Bosna, kao gorovita i u cijelom tesko pristupacna zemlja, bila je sigurna od madjarskih konjanickih napada, a i primorski Romani ondje nisu imali pristupa ni utjecaja.

Tamo su dakle mogli naci zastite porazeni pristase narodne stranke. Do toga pak zakljucka moramo doci kad uvazimo cinjenicu da je toga cijeloga narodnoga pokreta u Hrvatskoj nestalo. Mi mu u toj formi u daljnjem razvitku ne nalazimo traga, nego se najedared 50 ili 60 godina iza toga sloma u Bosni razbukti bogomilski pokret.

Zakon o nepropadljivosti energije postoji i u socijalnom i politickom zivotu. Po ovom zakonu hrvatski narodni pokret, koji je bio protumadjarski, protukatolicki i proturomanski, promijenio je samo svoju formu, on se je stopio sa vjersko-socijalnim pokretom hrvatskih popova glagoljasa, te je zadrzao obostrane prvobitne znacajke, jer je i bogomilstvo, kako smo vec utvrdili, bilo izrazito protukatolicko, a bilo je i protumadjarsko i proturomansko. Upravo su Bogomili bili najzesca opozicija madjarskim aspiracijama na Bosnu, te se madjarski historicar Komlossy ogorceno na njih tuzi.

Zato ja zastupam stanoviste da je bogomilstvo bio jedan, u svojoj srzi, hrvatski pokret, koji je izrastao iz velikih dogodovstina hrvatske povijesti, od X.-XII. vijeka, i da je bas zato imao najteze posljedice bas za Hrvate i njihov narodni razvitak. To podupire vec istaknuto stanoviste da bogomilstvo nije igralo nikada vece uloge kod Srba, jer su oni stavivsi se sa sv. Savom na stanoviste pravoslavlja i srpske narodne i drzavne crkve, odlucno otklanjali bogomilstvo, tako da se u drzavi Nemanjica, kolijevci danasnjega srpstva, nije moglo ni uzdrzati ni rasiriti.

Protiv ovoga moga stanovista govorila bi samo jedna cinjenica. Bogomilstvo je, kako cemo jos dalje razabrati, bilo izrazitim nosiocem bosanskoga separatizma, njihova crkva se zvala "bosanska crkva", njihovi savrseni zvali su se "dobri Bosnjani", a ja cu se sam kasnije jos opsirnije baviti pitanjem kako je bas bogomilstvo upravo oblikovalo posebnu bosansku drzavu i time stavilo temelje bosanskoga separatizma, koji jos i danas toliko zivo osjecamo. (?)

Medjutim, ovo protuslovlje samo je prividno, i mi cemo vidjeti, da je to prividno protuslovlje samo posljedica historijske logike.

Hrvatski katolici isli su sa Madjarima. Vidimo da su oni sudjelovali i kod bitke na Petrovoj gori, gdje su udruzeni Madjari i hrvatski katolici potukli Petra Svacica, zadnjega kralja hrvatske krvi, koji je bio vodja tako zvane narodne stranke. To je vec moralo ostaviti zalac u srcima hrvatskih emigranata u Bosni. Pogotovo se je stvar pogorsala, kad su Madjari svoja stecena prava na hrvatsku krunu upotrebljavali kao titulas na posjede Bosne, a svoj utjecaj na Bosnu upotrebljavali da progone Bogomile, da ih silom katolice i da vode krizarske vojne protiv njih. Bosanska povijest poznaje vise takvih krizarskih vojni Madjara i Hrvata na Bogomile. Godine 1198. navali hrvatski herceg Andrija, brat Arpadovica kralja Emericha po nalogu pape Inocenta III. na Zahumlje, da ondje zatare Bogomile.

Godine 1234.-1239., dakle kroz pet godina vodase hrvatski vojvoda Koloman opet po nalogu pape Grgura IX. vojnu na Bosnu i Zahumlje, da trijebi Bogomile.

Takovih je krizarskih vojni bilo i vise, samo ih kasnije nisu vise vodili hrvatski hercezi, nego madjarski biskupi i vladari, zato ih necemo spominjati. Hrvatstvo je po ovim krizarskim vojnama postalo sinonim za katolicizam, hrvatski legitimizam je znacio za Bogomile ratne pohode, najteze progone i otimanje njihove ocevine. Jasno je dakle da Bogomili nisu mogli voljeti takvo hrvatstvo, pa je samo to ime postalo nesimpaticno, tako da su ga odbacili i primili ime svoje pokrajine, koja ih je svojim gorama zasticivala, svoje bosanske crkve i one bosanske drzave, koju su Bogomili izgradili kao zastitu madjarsko-hrvatskom katolickom s jedne, a bizantskom i srpsko-pravoslavnom nadiranju u Bosnu s druge strane.

Ovdje bismo morali ustanoviti jos jednu okolnost. Sirenju Bogomila u Bosni pridonijelo je mnogo i cinjenica da je bas u Bosni i Hercegovini ostalo jos mnogo ostataka slavenskoga poganstva. U nekim krajevima, npr. u tzv. Zahumlju, koje se je dugo otimalo od krscanstva te dapace zadrzalo ime "Paganija". Ja necu ovdje na siroko pretresati ovo pitanje, ali moram istaknuti da je predkrscanska vjera slavenskoga naroda bila izrazito dualisticka. Posto je i bogomilstvo bilo dualisticko, to je ova dogmatska srodnost izvanredno olaksavala prelaz ostataka pogana k bogomilstvu. To spominje za nase krajeve izricito Racki i Natko Nodilo u svome velikom djelu: "Vjera starih Srba i Hrvata", a za Bugarsku potvrduje postojanje dualizma bugarski strucnjak za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Tako je nedvojbeno, da je tek bogomilstvo potpuno apsorbiralo ostatke poganstva u nasim zemljama, i time nas narod konacno privelo kristijanizaciji.

Moram ovdje istaknuti, da je bas neki dan gospodin inzenjer Mustafa Celic, takoder jedan strucnjak za bogomilstvo, u jednom predavanju iznio novu teoriju, da bosanska crkva nema veze sa bugarskim Bogomilima, nego da je nastala samoniklo u Bosni uslijed slijevanja glagoljaske crkvene opozicije i slavensko-paganskoga dualizma u Bosni.

Ovu tezu ne bih mogao primiti u cijelosti, nego samo u toliko u koliko priznajem da je bogomilstvo konacno likvidiralo ostatke poganstva u hrvatskim krajevima. Ali nijekati bugarski upliv bilo bi vrlo malo opravdano, kad je nepobitno dokazano da su bugarski bogomilsko-religiozni uplivi dosegli cak i u sjevernu Italiju i juznu Francusku i ondje stvorili vrlo slicne hereze, kao sto je bosansko bogomilstvo. Bilo je tesko pretpostaviti da su bugarski uplivi mogli doseci u sjevernu Italiju i juznu Francusku, a da nisu imali udjela i u bosanskoj crkvi. Tu tzv. srpska barijera apsolutno nije bila neprobojna; naprotiv su progoni Bogomila u Srbiji prodiranju bogomilstva u Bosni pogodovali, jer su proganjani Bogomili morali bjezati ili u susjednu Bugarsku natrag ili u susjednu Bosnu.

Isto tako moram otkloniti tezu prof. Glusca, meni inace licno poznatoga i vrlo cijenjenoga lica, koji ponavlja tezu Bozidara Petranovica, da je bogomilstvo bilo samo jedan hereticki ogranak pravoslavlja. Ta teza nema osnova u povijesti Bosne. Istina je samo toliko, da je najveci dio Bogomila presao kasnije na pravoslavlje u Bugarskoj, a isto tako jedan veliki dio bosanskih Bogomila u Macvi, Rasi i Crnoj Gori, negdasnjoj Crvenoj Hrvatskoj, i istocnoj i juznoj Bosni.

Glusac se poziva na cinjenicu, da se domace bosanske isprave ne slazu sa onim hereticko dogmatskim ustanovama, koje Bogomilima podmecu venecijanski popis "herorum hereticarum", zatim rasprava kardinala Ivana Torquemade iz vatikanske biblioteke. On otklanja Rackijevo stanoviste, da se je sekta tijekom vremena u mnogome udaljila od strogoga tumacenja svoje prvobitne nauke. Medjutim Racki ima pravo, a Glusac krivo. Gospodin Glusac nije uvazio, sto utvrduje prof. Ivanov, da je bogomilstvu falilo svako nutarnje dogmatsko jedinstvo i da je propast bogomilstva uslijedilo na taj nacin, da se na istoku rasplinulo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizmu, a samo jezgra i poglavito zemljoposjednici presli su na islam. Medjutim, sa istim pravom moglo bi se kazati da su Bogomili bili katolici, kada je poznato da su bogomilski izaslanici prisustvovali i saboru u Konstancu, gdje je spaljen Jan Hus, te sto su bosanski Bogomili slali svoje izaslanike u Rim i tvrdili da su samo zato zabludili od prave vjere katolicke, sto ih nema tko u pravom katolicizmu pouciti.(?)

Da je prof. Glusac malo dublje prodro u dogmatsko-povijesnu proslost bogomilske sekte, on bi znao da su Bogomili vazda vrsili neki religiozni "mimikri", kako bi se sacuvali od progona. Oni su to svojstvo naslijedili od pavlikijana, za koje je vec religiozna povijest utvrdila da se nastoje "progonima ukloniti dvosmislenim izjavama, kojima skrivaju svoje pravo vjerovanje". tako su i Bogomili, kad su ih pritiskali pravoslavni, priblizavali se katolicizmu, a kada su ih pritiskali katolici, priblizavali se pravoslavlju.

Konacno je taj "mimikri" kod Bogomila isao tako daleko, da su se iza sloma bosanske drzave, ukoliko nisu presli na islam, jednostavno rasplinuli medju pravoslavnima i katolicima.(?)

Stanoviste g. prof. Glusca moze se konacno razumjeti, kao stanovita politicka i religiozno politicka tendencija, ali sa gledista strucne religiozne povijesti ono nema opravdanja.

No da se vratimo na politicko znamenovanje bogomilstva. Ne moram vam ponoviti da je socijalno djelovanje bogomilstva vrlo veliko i duboko. To politicko znamenovanje prvi je zamijetio nitko manji nego glasoviti nas Vatroslav Jagic. Cini se da je njegov clanak o bogomilstvu, objelodanjen u "historiji knjizevnosti naroda hrvatskoga i srpskoga" od 1869. godine, bio takodjer jedan od povoda da se je nas Racki dao na pisanje svoga djela o Bogomilima i Patarenima. U smislu Jagiceva rada napisao je prof. Dragutin Prohaska u svom djelu "Das kroatisch-serbische Schrifttum in B. und H." izvrsno poglavlje o bosanskim Bogomilima i o njihovoj literaturi, te mi je znatno pomogao doci do spoznaje o ogromnom socijalnom, kulturnom i politickom znamenovanju bogomilstva, koje je moje proucavanje toga pitanja na licu mjesta u Bosni jos produbilo i prosirilo.

Kao jedna reformacija, nastupilo je bogomilstvo sa izrazito etickim ciljevima, tako karakteristicnim za Slavene, te je iste jos produbilo i ojacalo.

Prvo im je nastojanje bilo crkvu ocistiti od politickih elemenata i od teznje za svjetskim dobrima, za vlascu, bogatstvom i tjelesnim uzivanjima. To je lezalo vec u opcoj orijentaciji bogomilstva, i u njegovoj dogmatici, koja je odvracala od zivota i svijeta. Nadalje je s time u vezi bio osnov bogomilske etike da svatko mora raditi i zivjeti od svojih ruku, tako da je bilo zabranjeno davanje milostinje.

Daljnji osnov bogomilske etike bio je strogi i asketski nacin prehrane. Oni su bili strogi vegetarijanci, koji nisu smjeli jesti mesa, jaja, ni bijeloga smoka (mlijecnih proizvoda), kao ni icega od zive zivotinje. Iznimku je cinila riba, koje je uzitak bio dozvoljen, jer kako su oni drzali, riba se ne mnozi prilegom. Posljedica ovoga nacina prehrane bila je kultura suhoga voca u Bosni i zapadnoj Srbiji, koju poznamo naposeb po glasovitim bosanskim suhim sljivama. Ali osim sljive susi se u Bosni svaka vocka, jabuka, kruska, tresnja, breskva, oskorusa, itd. Ovo je sve nepreporno bogomilskoga podrijetla, jer Bogomili preko zime nisu imali druge hrane, nego suho voce i kruh.

No ne samo da su Bogomili postili cijeli zivot, nego u smjeru odgoja i uzdrzavanja zivotne snage djelovala je i njihova seksualna cistoca i suzdrzljivost. Njihovi "svrsitelji" morali su se dapace kroz cijeli zivot suzdrzavati od svakog spolnoga opcenja. U toj strogoj formi je to bilo svakako neprirodno i skodljivo(?), ali redovi obicnih vjernika nisu bili na to vezani, nego je taj ideal cistoce bio znatno ublazen. Vina su takoder pili malo ili uopce ne, konacno u samoj Bosni vino i ne rodi.

Rezultat ovoga strogoga i umjerenoga zivota bio je da su Bogomili bili doduse vrlo mrsavi, ali zdravi, ustrajni i dugovjeki, za rad vrlo sposobni, te vrlo otporni, zilavi i energicni. To im izricito priznaje prof. Prohaska , koji u svom djelu istice (str. 36) da se po djelovanju Bogomila i njihovih poislamljenih potomaka, bosanskih begova moze razabrati, kako je energican bio bogomilski zivalj u Bosni.

Nadalje je kod Bogomila za svakoga vjernika bilo propisano citanje sv. evandelja. I krstenje nije se kod njih obavljalo vodom, nego time da mu se na glavu stavilo sv. Pismo, tzv. baptizam libri. To je simbolicki znacilo da svaki vjernik mora imati sv. Pismo u glavi. Prakticke su pak bile posljedice da je svaki Bogomil morao nauciti citati i pisati. To je spadalo k vjerskoj naobrazbi i oni su se medjusobno ucili citanju i pisanju.

Prema tome, konstatira prof. Prohaska, da su Bogomili bili neusporedivo pismeniji od njihovih savremenika katolika i pravoslavnih. Iz toga vidimo, da smo mi u srednjem vijeku u Bosni u pogledu pismenosti stajali mnogo bolje nego danas. Bogomilska stroga etika odbacivala je naposeb svaku laz. Posto je svaki bio duzan govoriti istinu, bila je zabranjena svaka prisega. No ta se istinoljubivost po vremenu razvila u intenzivnu averziju prema trgovini. Bogomili su tvrdili da trgovina nuzno zavodi na laz, prevaru i krivorotstvo.

Prema tome nije u Bosni bilo domace trgovine, nego se bas uslijed svega toga sva trgovina koncentrirala u rukama katolickih Dubrovcana. Napredak i bogatstvo Dubrovnika pocivalo je dakle na tome da su gradjani toga grada svu trgovinu prostrane provincije Bosne i Hercegovine sakupili u svojim rukama. Tome rasirenju Dubrovcana po Bosni zahvaljujemo da su nam se u dubrovackim arhivima sacuvali brojni podaci o Bosni i glavni domaci dokumenti o bosanskim Bogomilima. Ovo je protutrgovacko stanoviste Bogomila bilo tim sudbonosnije sto su se bosanski franjevci prilagodili ovom shvacanju, te takoder kasnije revnovali protiv trgovine. Posljedice ovih djelovanja, koja su trajala stoljecima, osjecaju se po mome uvjerenju jos i danas, jer su jedna od komponenata ekonomske zaostalosti kod Hrvata a i kod Srba. Kod nas su trgovci do nedavno bili ili primorci ili stranci, a kod Srba Cincari. No dok su Srbi najprije crkveno a time i narodno asimilirali svoje Cincare i tako stvorili si na temelju te asimilacije jednu dobru trgovacku tradiciju, mi te tradicije i privredne ambicije nemamo do danas, nego je kod nas trgovina i privreda pretezno u tudjinskim rukama.

Prema ovome sto smo ovdje naveli, bila bi slika socijalnog stanja u Bosni uslijed socijalnoga djelovanja Bogomila slijedeca: Vrlo marljivi i razmjerno naobrazeni i uljudeni siroki slojevi, zivuci uslijed svoje marljivosti i civiliziranosti u stanovitom skromnom blagostanju, ali koje je bilo ipak skuceno, i nije se nigdje moglo dici do pravoga blagostanja i bogatstva, jer je falila trgovina, izmjena dobara i kapital, koji se je koncentrirao u rukama - za Bosnu i Hercegovinu politicki i vjerski tudjih - Dubrovcana. Jedini nacin socijalnog dizanja bio je posjed zemlje, feudalizam, koji je zapravo znacio izrabljivanje obradivaca zemlje, tj. kmetova.

Tako skupna slika bogomilske Bosne nije bila nepovoljna, kulturni nivo sigurno nije u ono doba bio nizi nego npr. u zapadnoj Evropi, osim mozda u ekonomskom pogledu, a na svaki nacin mnogo visi, nego sto su danasnje prilike u Bosni.

No ta povoljna slika uglavnom ima i svoju tamnu, vrlo tamnu stranu. Bogomilstvo je bilo u svom bivstvu zivotu neprijateljsko. To je proizlazilo iz bogomilske zasade, da je cijeli vidljivi svijet djelo vraga, a samo ljudski duh, da je djelo Bozje.

Posljedica toga je bilo neprijateljstvo ne samo protiv ljudskom tijelu, nego i braku. Jer u njemu se mnoze ljudska tjelesa, ta djela vrazja, tamnice Bozjeg duha. Zato se tzv. Savrsitelji, perfecti, ne samo nisu smjeli zeniti, nego uopce nisu smjeli spolno opciti niti uopce djece imati. a ipak, u redovima Savrsenih bili su najbolji, najsposobniji, najpozrtvovniji i najidealisticniji elementi narodni. Ovi su bili osudjeni na izumiranje, jer nisu smjeli imati potomstva. Iz toga je slijedilo, da su najbolji elementi narodni bili osudjeni na smrt. Drugim rijecima, bogomilstvo je vrsilo jedan negativan probir (negative Auslese) na stetu nutarnje etnicke vrijednosti naroda, jer se najdragocjenije ljudske sposobnosti karaktera i uma nisu prenosile od oca na sina. To znaci, da je bogomilstvo djelovalo u smjeru zatiranja najboljih dijelova nase rase i vrsilo jedan proces, kome domasaj mozemo razumjeti ako npr. uspo- redimo nase danasnje stanje sa onim engleskoga naroda. Sigurno Engleza nije 449. godine doSlo vise na britansko otocje nego nas 634. godine u ove pogranicne krajeve Balkana. Ipak, danas su Englezi onaj narod od 120 milijuna, a mi smo mali narod od 4 milijuna! Valja razumjeti da je jedan od glavnih uzroka ove tuzne pojave lezao u bogomilstvu i svim njegovim posljedicama. (?)

Nadalje, ovo neprijateljstvo naspram zivotu nije moglo ostaviti netaknuto niti drzavu i njezine interese. Drzava ima stvarno da se brine u prvom redu za ovaj realni svijet i njegove interese. Kakova postaje situacija drzave, ako je po glavnoj zasadi vjerskoj cijeli taj svijet djelo necastivoga i glavnog neprijatelja ljudskog? Sigurno postaje drzavna situacija nepovoljnom i ona gubi sav svoj sjaj i svoj autoritet kod svojih podanika, ako su ovi vjernici takove religije.

Onda, ako jos uvazimo da su Bogomili bili principijelni pacifisti, koji su odbacivali rat, te im je bilo zabranjeno ne samo ratovanje, nego i sve ratne pripreme. Predstavite si kako je to moralo djelovati na sudbinu jedne drzave, koja se nalazila na tako izlozenom mjestu, opkoljena s dvije (?) drzave u kojima su vodile glavnu rijec dvije bogomilstvu nepomirljivo neprijateljske "ecclesiae militantes", kao zto su bile Madjarska i Srbija?

Ja sam vec istakao, a ovdje jos posebno potcrtavam, da je po mome uvjerenju posebna bosanska drzava imala biti zastitom bogomilstva nastala samo kao rezultat bosanskoga-religioznoga separatizma, olicenoga u ogorcenoj opoziciji Bogomila naspram militantnom katolicizmu s jedne a militantnom pravoslavlju s druge strane. Ali ta bosanska drzava nije svoje zadace uslijed nutarnjih svojstava bogomilstva i njegovoga principijelnoga dogmatskoga stanovista naspram zivotu i svijetu mogla vrsiti. Bosnjaci nisu nikada vodili ratove u vecem opsegu. Kako bi to i radili, kad po vladajucoj dogmi nisu smjeli vrsiti nikakvih ratnih priprema, pak nisu smjeli imati oruzja, nego prije svakog ratovanja morali ici kupovati oruzje u Mletke. Oruzje su naravski dobili samo onda, ako je to Mlecima politicki i diplomatski konveniralo.

Tako je uslijed svoje zivotomrzosti i pacifizma bosanska drzava postala nemocna i pasivna. Ne samo da nije bila nikada ekspanzivna, nego nije svoje bogomilstvo mogla neuspjesno da brani od pravoslavlja, a niti od u ono doba vrlo agresivnog katolicizma. Iz ove nemoci slijedilo je nuzno slom, a sa svojim slomom ona je pokopala i bogomilstvo. Tvrdokornim bogomilskim opozicionarima, koji se nisu htjeli prikloniti ili pravoslavlju ili katolicizmu, nije preostalo drugo nego preci na islam.

Kod nas je obicaj da se prelaz bogomila na Islam tumaci kao jedan akt pretezno materijalistickoga znamenovanja. To nije ispravno i sadrzi jednu nepravdu za Bogomile i njihove potomke, danasnje bosanske Muslimane.

Treba uvaziti da su, koliko katolicizam, toliko i pravoslavlje stajali na stanovistu apsolutne nepomirljivosti naspram bogomilskom krivovjerju. Nije isto tako bilo sa islamom. Islam je manihejstvo stavljao u isti red sa krscanstvom kao tzv. "kitabije" religije, koje su uzivale stanovitu toleranciju u islamskim drzavama. Posto su se nasi Bogomili vazda smatrali jednom manihejskom sektom, ne samo kod krscanskih vlasti, nego sigurno i kod Muslimana, to je islamsko gospodstvo znacilo za bogomile oslobodene od nesnosnih progona krscanskih. I tako je veliki dio bogomila, u koliko nije presao na katolicizam ili pravoslavlje listom na islam i tamo postao clanom gospodarece klase u drzavi osmanskoj.

Da je ovo moje shvačanje o izrazito protudržavnosti bogomilstva ispravno, citirat ću jedan citat iz djela bugarskoga prezbitera Kozme, koji je napisao: "Besjeda na novo pojavivsi se jeres bogomilju". Kozma prezbiter veli: "bogomili uče da se ne valja suviše truditi za zemaljske stvari, te su stoga praznih ruku prolazili od kuće do kuće, da se ne treba pokoriti vlasteli, pak su hulili na bogataše, mrzili na cara, rugali se starješinama, psovali boljare, bogumrskima smatrali one, koji caru rabotaju i robovima zapovijedaju, ne služiti svojim gospodarima".

Ja mislim, da ce svatko iz ovih redaka cuti jaku socijalnu notu bogomilstva i glasove, koji sjecaju u prakticnom pogledu na danasnje socijalisticke i marksisticke, antikapitalisticke tendencije.

Ako i ne trebamo gornje ustanove doslovno upotrijebiti na bosanske Bogomile, jer oni su u svakom pogledu jedna posebna i odvojena individualnost, ipak bismo sasvim krivo posli, ako ne bismo slicne tendencije i smjerove pretpostavljali i kod tzv. bosanske crkve.

Ali time smo se od socijalnoga znamenovanja bogomilstva vratili opet na politicko polje. Glavna bi moja teza bila, da je rezultat moga proucavanja bogomilskoga pokreta u Bosni bio, da je bogomilska bosanska crkva bio jedan pokret, koji je u najuzoj vezi sa propasti hrvatske drzavne samostalnosti, da je dakle bio jedan hrvatski pokret.

Najjaci razlog nalazim ovoj temi u tvrdnji, sto smo upravo mi Hrvati od sloma toga pokreta pretrpjeli najvece stete. Kako bi jedan narod mogao pretrpjeti stete od sloma, koji nije njegov i koji ga se ne tice? To je logicni i stvarni nonsens. A bas po tome slomu smo mi Hrvati dosli u onu nepovoljnu politicku situaciju, u kojoj se nalazimo kroz citav XIX. vijek, a i danas, i od jedne velicine do XII. vijeka postali smo danas zalosni ostaci jednoga nekoc velikoga naroda.

Konkretno receno, bogomilski pokret ima za Hrvate slijedece znamenovanje:

1. Hrvatski narod raspuknuo se je u XII. vijeku u dvije vidljive polovine, u katolicku i bogomilsku, koje su medjusobno stupile u borbu i time se medusobno sve vise otudjivale. To otudjivanje islo je dotle, da se je bogomilski dio na koncu otudjio i narodnom imenu i uzeo ime bosansko, te iznio bosanski separatizam. 2. Bogomilski dio naroda, veci dio naroda dobrim je dijelom izumro uslijed zivotomrzne prirode bogomilstva. Ono sto je ostalo preslo je dijelom na islam, dijelom na pravoslavlje, a dijelom na katolicizam. Na katolicizam preslo je najmanje, i to uslijed osobito zive mrznje izmedju Bogomila i katolika u ono doba. Time su Hrvati izgubili ne samo jedan veliki dio svoga narodnoga zivlja nego i svoga teritorija, naposeb na jugu bivsu crvenu Hrvatsku, tj. Crnu Goru i banovinu Macvu koje su prelazom na pravoslavlje pale u okvir srpske drzavne i narodne tvorbe. Da me ne bi tko krivo razumio, isticem, da to spominjem bez ikakve politicke tendencije. Samo kao jednu znanstvenu i historicku konstataciju. 3. Mrznja medju bogomilima i katolicima presla je i na potomke bosanskih bogomila, na Muslimane, te je bila povodom , da su se bos. Muslimani krvavo osvecivali u svojim vojnama i cetovanjima od 1493. godine do 1698. katolickim Hrvatima, tako da se moze kazati, da su se ova dva istonarodna ali inovjerna dijela medjusobno iskrvarila i zatrla, te etnicki, kulturno i ekonomski upropastila. 4. Politicki je bogomilski raskol bio od najveceg utjecaja na hrvatsku povijest, jer prvo je stvorio bosansku posebnu drzavu i bosanski separatizam, a drugo je zaprecio obnovu Hrvatske samostalnosti, koju su Subici u XIV. vijeku tako lijepo zapoceli, te je ovo zaprecenje naslo vidljiva izraza, kad su bos. Bogomili ubili Mladena II Subica. 5. Imao je za posljedicu da Hrvati uslijed svoje religiozne pocijepanosti nisu mogli dati Osmanlijama nikakvi uspjesni otpor, kao sto su to npr. Srbi ucinili na svome Kosovu, nego je katolicki dio Hrvata morao 1527. godine traziti zastite kod katolickih Habsburgovaca. 6. Imao za posljedicu postanak tzv. trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja reprezentira teritorij tzv. katolicke Hrvatske. Ono navlastito izuzimanje bivsih bogomilskih teritorija u formuli Regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniaeseu totius Croatiae odgovara stanovistu konfesionalno katolickom i njegovoj dubokoj averziji prema svemu sto je u vezi sa odurnom bogomilskom herezom. 7. Bogomilstvo je bitno utjecalo na narodni karakter, koliko Hrvata, toliko Srba. Svakako na karakter Hrvata vise, zato jer je ono hrvatski pokret, a zatim i zato jer su Srbi umjeli proizvesti jednu nutarnju narodnu reakciju protiv bogomilstva i njegovim otrovima, a Hrvati nisu znali stvoriti nikakve individualne reakcije osim one katolicke. Tu idejnu reakciju dao je Srbin sv. Sava, srpski narodni svetitelj i najveci slavenski covjek na Balkanu. Kao stvarne posljedice bogomilstva imaju se smatrati hrvatski negativizam, nesposobnost i manjkajuci smisao za privrednu i prakticku politiku i manjak zivotne snage, kao sto je to svojedobno konstatirao Fran Supilo. Nadalje, onaj buntovni i opozicijski karakter, koji naspram svakoj vlasti i autoritetu a priori stoji u nekoj opoziciji, sve je to uglavnom bogomilskoga porijekla. Velim uglavnom, jer bogomilstvo nije tome jedini izvor. Nije jedini ali po mome misljenju svakako jedan od najbitnijih i najglavnijih. To su sve momenti, koji jos danas u nasoj sredini djeluju i odreduju nasu situaciju u svijetu i zivotu.

Mislim da su svi ovi pogledi dostatni, da bas kod Hrvata pobude najveci interes za pitanje bogomilstva. Ali ne samo kod Hrvata, nego kod svih juznih Slavena, jer nijedan juzno-slavenski narod nije prosao bez ikakvog utjecaja od strane nauke popa Bogomila. I s time mislim, da sam dostatno oznacio znamenovanje bogomilstva kao socijalnoga i politickoga faktora.

Dr. Ivo Pilar (10. marta 1927. - Predavanje u Socioloskom drustvu u Zagrebu)

BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini

Vrijedne su narocite paznje religiozne i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja. Vecina tamosnjeg stanovnistva pripadala je krscanskoj heretickoj sekti bogumila. Ovi sizmatici su od XIII stoljeca bili izvrgnuti progonima papa. Cak su pape protiv njih nekoliko puta preporucivali krstaski rat (papa Honorus III - 1221. godine, Gregori IX - 1238. godine, Innocent IV - 1246. godine i Benedict XII - 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine). Papa Ivan XII u jednom pismu bosanskom kralju pise:

"Dragi nas sine, bosanski kneze vrijedni Stevane! Znamo,da si vjeran sin crkve. Zbog toga ocekujemo tvoje posredovanje u unistavanju heretika u tvojoj zemlji. Ocekujemo da ces biti na pomoci nasem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoce da tamo posiju sjeme odvratne zablude. Ovi ljudi, privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboruzani otrovom patvorene prostodusnosti (jednostavnosti), pod krinkom krscanstva nastoje otrovati umove katolika. Njihove se rijeci uvlace poput raka. Prividno su cedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni. To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostodusna stada Isusova, prikrivaju svoje zvjerstvo".

Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljecu postale su tako nesnosljive da su se radi svog spasa obracali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svecenstva bili takvi da im nema primjera. Njih cetrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni sto nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Medjutim,ove grozne mjere malo su usluge ucinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se prica da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedece godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamosnji su katolici napustili svoj kraj. Kljuce Bobovca, prijestonice kraljeve, predao je Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Posto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrdjenih mjesta. Mehmed II prikljucio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.

Otada se vise nista ne cuje o bogumilima. Misli se da su po turskom osvajanju u velikom broju prigrlili islam. Vecina je katolika iselila u susjednu Austriju i Madjarsku, a za preostale se misli da su se mnogi od njih poveli za primjerom predasnjih obracenika. Neki su Evropljani pretpostavili da je mnogobrojno obracenje bogumila u islam bilo u pocetku turskog osvajanja s tom namjerom da se povrate u svoju narocitu sektu, cim im se u buducnosti pruzi prilika. Kao dokaz za ovu tvrdnju oni navode da su bogumili, zbog gore spomenutog stradanja i pritiska, nasli zgodan put kako ce namjerno zanijekati svoju staru vjeru (katolicanstvo), te buduci da im se kasnije nije pruzila ocekivana prilika u povratak, to se napokon namjera njihovih preda zaboravila. Obicno je ovakva pretpostavka samo nagadanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne moze osloniti. Mi smatramo jacim razlogom to sto su bogumili pomijesani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih tacaka u njihovom vjerovanju koje su slicne islamskom ucenju. Bogumili su odbacivali obozavanje Marije, ustanovu krstenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upucivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (mocima). Protivno katolickim crkvama, koje su nedostojno ukrasene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrdjavo misljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali "satanske trube". Vjerovali su da nije Isus licno razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomicno slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: "Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bozjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego im se tako pricinilo." - Sura IV, An Nisa', 157).

Osudjivanje alkohola i sklonost asketskom zivotu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su posluzile zblizavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Cesto su puta padali na koljena i izrazavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u dzamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.

Ovdje sam sakupio neke tacke koje su slicne sa propisima islama, a koje se nalaze u sizmatickoj sekti bogumila. Medjutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tacaka koje sadrze formu krscanskih propisa da ih pobozni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za primanje. Dok su zajednicke tacke ovako nabrojene, moze se zakljuciti da su se uvjerili u potrebu postepenog napustanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slicno dualizmu manihejaca, nije se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio tolerantan (napisano 1913.!) prema ovakvim religioznim rasudjivanjima, samo pod tim uvjetom da ova svoja sizmaticka naziranja ne izjavljuje.

Turci, da omile svoju vjeru Bosnjacima, po svom poznatom obicaju nagovarali su ih nudenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su vlasnistvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobodjene od poreza. Moguce je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili prije liseni tih prava. Napokon, ukljucivsi se pobjednickoj vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasnistvo. Bosanski su muslimani sacuvali svoju narodnost, te do dan-danas nosili prezimena krscanska i govorili nacionalnim jezikom. Istovremeno su uvijek bili sa revnoscu i odusevljenjem privrzeni vjeri. Staro vitesko drzanje muslimana plemica, predana privrzenost islamu, pored njihovog upliva i moci uvijek su na njih svracali narocitu paznju. Nekima su od njih povjeravana vazna zvanicna mjesta. Dapace, izmedu 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjednistvo vlade.

(T. W. Arnold: Povijest islama, Sarajevo 1989., str: 235-238.)

IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA

POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA ČIRILICA

POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA LATINICA  

Literatura

Engleski - English: 1. John V. A. Fine, Jr.: "The Early Medieval Balkans" (The University of Michigan Press, 1991)

2. John V. A. Fine, Jr.: "The Late Medieval Balkans" (The University of Michigan Press, 1991)

3. E. H. Broadbent: "The Pilgrim Church"

4. Georges Serrus "The Land of the Cathars" (Editions Loubatieres, 1994)

5. Didier Poux: "Cathare Country - The Cathare Religion" (Editions APA POUX - Albi, 1995)

Hrvatski - Croatian:

1. Dominik Mandić: "Bogomilska crkva bosanskih krstjana" (ZIRAL, Chicago - Roma - Zurich - Toronto, 1979.)

2. Zvane Crnja: "Kulturna povijest Hrvatske" (Otokar Kersovani, 1978.)

3. Jaroslav Sidak: "Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu" (Sveučilisna naklada Liber, 1975)

4. Franjo Sanjek: "Kršćanstvo na hrvatskom prostoru" (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991)

5. Guy i Jean Testas: "Inkvizicija" (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1982)

6. Grupa autora: "Ilustrirana povijest Hrvata" (Stvarnost, Zagreb, 1971)

7. Grupa autora: "Enciklopedija Leksikografskog Zavoda"

8. Ivo Pilar: "BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem" (Knjižara J. Studnička & Co., Sarajevo, 'dva predavanja što ih je 10.II i 10.III. 1927. godine održao u Sociološkom drustvu u Zagrebu')

9. August Franzen: "Pregled povijesti crkve" (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993)

10. Nada Miletić: "Stećci - Umetnost na tlu Jugoslavije" (Zajedničko izdanje: Izdavački zavod Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva književna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm: "Staroslavenska čitanka" (Školska knjiga, Zagreb, 1971.)

Njemački  - Deutsch:

1. Katja Papasov: "Christen oder Ketzer - die Bogomilen"(OGHAM VERLAG Stuttgart, 1983)

2. Michele Aue: "Die Katharer" (MSM, 1995)

Francuski - French: