Teritorija Balkanskog poluostrva bila je nastanjena od
pradavnih vremena. Naučnici smatraju da su zemlje zapadne i srednje
Evrope bile naseljene već u prvom djelu Pleistocena (diluvij, ledeno
doba), a da se u oblastima Balkanskog poluostrva čovjek pojavljuje u
periodu poslednje glacijacije (alpska glacijacija - Njurm). U to doba
hladne klime pre 40.000 godina, vječiti led
spuštao se do 1.500 metara
nadmorske visine.
Prve ljudske zajednice tada su živile u pečinama. Na
osnovu izučavanja pećina, naročito pećine pod Jerininim brdom u selu
Gradac i Risovace na Venčacu (Srbija) može se izgraditi određena slika
njihovog života. Bile su to ljudske zajednice od 10-15 članova, od jedne
do tri biološke porodice, a njihovo privređivanje bilo je uglavnom
sakupljanje plodova i lov.
Taj čovjek, već homo sapiens,
obrađivao je kamen i kosti i na taj način pravio orudje i oružje. U prvo
vrijeme lovio je krupne biljojede (đinovske jelene, divlje konje, goveda),
a u izmjenjenim klimatskim uslovima (zavladavanja predarktičke klime) i
mamute, nosoroge, lavove i hijene. Usled velikog zahlađenja (virmska
glacijacija, Njurm 3) oko 25.000 godina prije n.e. došlo je do
napuštanja pećina i prestanka ljudskog života. Time se završava prvo
poglavlje istorije ljudskih zajednica na teritoriji Balkana.
Nova etapa počinje sa promjenom klime, krajem ledenog
doba (nova geološka epoha - holocen). Na osnovu ispitivanja arheoloških
nalazišta u Đerdapu utvrdjeno je da se tamo razvila jedna od
najsloženijih kultura praistorije, koja se prema jednom velikom
dunavskom viru, naziva kultura Lepenskog Vira (7.000-5.500 godina prije
naše ere). Najstariji ljudi ove kulture živili su već u naseljima, a u
zajednicama od dvije do četiri biološke porodice.
Kasnije, sa priraštajem stanovništva, gradili su
naseobine na utvrđenom obrascu. Sahranjivanje je bilo van naselja, a
dolazi i do usavršavanja izrade alata i oružja. Brojni nalazi upućuju na
postojanje privatnog vlasništva, društvene hijerarhije, religije,
umjetnosti, a u sferi proizvodnje ostali su na tradicionalnim izvorima
hrane i nikada nisu postali ni zemljoradnici ni stočari.
Ljudske zajednice iz starijeg kamenog doba (paleolita) na
tlu Balkana razvile su kulture mladeg kamenog doba (neolita) koje uz
lovačko-sakupljačku ekonomiku razvijaju i zemljoradnju i stočarstvo.
Tome je svakako pogodovala i toplija klima.
Neolitska kultura na prostoru i sjeverno i južno od Save
i Dunava razvijala se od 5.300 do 3.200 godina prije n.e. a
najznačajnija nalazišta su Starčevo i Vinča. Na osnovu arheoločkih
iskopavanja može se pretpostaviti da su ove ljudske zajednice gradili
kuće jednu pored druge, oblijepljene blatom, izmješanim sa pljevom.
Podovi su bili od nabijene zemlje, a krovovi od pruća i slame.
Domačinstva su imala raznovrsno posuđe.
Alatke i oružje bili su od uglačanog kamena, a nakit od
školjki. Ljudske zajednice koje su stvorile starčevačku i vinčansku
kulturu bile su podložne seobama usljed unutrašnjih razloga, ali i
spoljnih.
Tako dolaskom ljudi iz Anadolije i Panonije mijenja se
etno-kulturna slika i nestaju vinčanske zajednice a na njihovom prostoru
stranci počinju sa upotrebom metala, čime počinje nova epoha ljudske
istorije.
Istraživanja na području Glasinca i Romanije za sada su
dali veoma malo informacija u životu pečinskog čovjeka u tom periodu.
Sav paleontoloski materijal odnosi se na životinje iz tog perioda. Tako
su na zapadnim obroncima Romanije, u pečini "Orlovača" kod Sumbulovca
pronadjeni ostaci pečinskog medvjeda starosti preko 16.000 godina.
ŠPILJSKI MEDVJED
Ovaj medvjed je mnogo veći od medvjeda koji danas živi na
ovom području. Pronadjeno je ukupno 8 lobanja ove životinje, različitog
uzrasta i pola. Dužina lobanje odraslog medvjeda iznosila je oko 50
centimetara, tako da se procjenjuje da su ovi medvjedi mogli dostizati
težinu i od 1.500 kilograma.
Pećinski medvjed (Ursus spelaeus) je evolutivni
nasljednik Deningerijevog medvjeda (Ursus deningeri) koji se na površini
planet Zemlji pojavio prije oko 1,3 miliona godina, tokom starijeg
dijela donjeg pleistocena. Prije 130.000 godina, odnosno početkom
posljednjeg interglacija, u Evropi je Deningerijevog medvjeda naslijedio
Pećinski medvjed. Zanimljivo je da se ova evolucija odigrala samo u
Evropi, dok je Deningerijev medvjed nastavio da živi u preostalom arealu.
Tokom Ledenog doba, čovjek je vodio ogorčenu bitku sa
ovim medvjedima. Pobjednik je dobijao pećinu u kojoj je mogao živit,
zaklonjen od surovih oluja Ledenog doba.
Na kraju ovog perioda, medvjed je izašao kao pobjednik jer je čovjek
napustio pećinu i nastavio da živi na otvorenom. Međutim, "poraženi" je
na svom putu prosperirao, a "pobjednik" je nestao sa lica zemlje, tj.
evoluirao je u mnogo manjeg medvjeda.